VLADIMIR DVORNIKOVI
Ć
Svakako je jedno od najve
ćih imena novije hrvatske filozofije mada ima danas onih u Hrvata koji misle da on nije bitan I da je u bitnome minoran mislilac. Zato se I ne spominje u našim udžbenicima I pregledima povijesti filozofije niti se o njemu ikako piše I ikako spominje. Pisao je Despot o njemu I ima knjigu u izdanju Instituta za filozofiju pa onda Zenko mada sam ja jako sumnjičav na njegove interpretacije jer iz iskustva znam na primjeru Bazale I Zimmermana koje je Zenko jedared premetnuo da on ne zna niti najznačajnije teoretskofilozofske odrednice hrvatske filozofije a nekmoli Dvornikovića kod kojeg osjeća vjerojatno samo "zadah integralizma". Tako mnogima u Hrvata zaudara balkanski opanak pa onda sumanuto lamataju kako Balkanu niti kulturno niti geografski pripadaju. Pa Balkan je geografski od Štajerske pa sve tamo do Krete a karakterizira ga mlađe nabrano gorje Dinarida, šumska prostranstva mešovite bjelogorice a na višim gorama crnogorična šuma mahom jele, južno- mediteranskog bora I pinije a još južnije palme I trstike ili bambusa, domaća flora I fauna koja ima u nekim područjima čisto endemski karakter I konačno sedam naroda I 27 nacionalnim skupina koji od pamtivjeka žive u susjedstvu često u povijesti upućeni jedni na druge a na Balkanu to čini vremensku periodu od nekijeh 15 stoljeća. Da je u Hrvata u posljednih desetak godina, kao I kod Srba, također riječ o totalnoj reinterpretaciji hrvatske filozofije I kulture koja bi sada trebala tobože istinu govoriti u skladu sa novim političkim I ekonomskim poretkom prema kojem se sada ta filozofija namješta I pozicionira kako bi bila što sukladnija novim idejama to je mnogima prilično jasno. To je svima jasno na prvi pogled I tu nema zabune. Kao da se kanilo rijeti da I u ovome najnovijemu slučaju historiju pišu pobjednici. Ja sam već davne 1994 godine rekao I napisao u Hrvatskoj ljevici da ovi tobožnji duhovni ljudi I teoretici prije svega SDPa pišu historiju u živome pijesku ponavljajući riječi velikoga Jaspersa da nama danas nisu više potrebni historijski recidativi hrvatskoga a to istovremeno znači I srpskoga manaizma I radikalnoga ekstremizma koji bi tobože sada trebao svijetliti novim svijetlostima u bespucu europske I balkanske zbilje.
Vladimirova majka zvala se Mirjana ro
đena Kovačević dok je otac bio Hrvat imenom Ljudevit-Lujo. Prema ovim nacionalnim odrednicama Dvornikovićev slučaj je isti kao I slučaj oca hrvatske nacije Ante Starčevića jer je obojici majka bila Srpkinja. I dok se Starčeviću dižu u Hrvata spomenici dotle se Dvornikovića desakraliziralo I minoriziralo I konačno protjeralo iz povijesti hrvatske filozofije. Jer je on tobože bio "integralni Jugoslaven". Ali I prema samim Dvornikovićevim nastojanjima ciji je korjen strosmajerovski stovise hrvatski za integralizam bismo onda mogli optužiti I samoga biskupa Štrosmajera jer je on smatrao da jedno jedinstvo svih Južnih Slavena jeste esencijalno ukoliko kane preživjeti u okruženju daleko kulturno I materijalno bogatijih europskih naroda. Mi se sa ovim mozemo sloziti ili ne sloziti ili pak pronalaziti drugacije modalitete zivljenja. Zasto? Jer su mali narodi. Jer su slabi narodi. Jer je stanje kulturne I duhovne mizerije naroda najvidljivije u činjenici da I danas u Hrvata ima svega 17 intelektualaca kao što je u doba Dvornikovića bilo samo njih četri: Marković, Arnold, Bazala i Vladimir a toliko je bilo velikih profesora na katedri filozofije u Zagrebu dok nisu na te katedre došli lumeni koji su popili svu pamet ovoga svijeta. Međutim bi se danas svi složili sa time da biskupa Štrosmajera ne možemo smatrati integralistom. Karakterologija Jugoslavena koja je objavljena 1939 nije najznačanije Dvornikovićevo djelo. Najznačajnije Dvornikovićevo djelo nosi ime Savremena filozofija a objavljena je u Zagrebu 1918 godine. Medutim nitko ne spominje ovaj Dvornikovićev rad. Pa onda ću vas ja na njega podsjetiti. Svi danas u Hrvata navode riječi nekoga Alfonsa Heisingera o kojemu nitko ništa ne zna da je ovaj 1939 godine u Hrvatskom tjedniku napisao da je Dvornikovićeva knjiga "najiskrenija ispovijest integralne generacije" I da je protiv svoje volje ( zašto onda protiv svoje volje?) dao "izdajničku konfesiju integralizma". Kada banalnost stane da mašta! Jer danas nikome u Hrvata nije jasno da je Dvorniković u Drugoj knjizi svoje Savremene filozofije dao jedno jako vazno instruktivno bibliografsko I biografsko ogledalo moderne filozofije odnosno pregled najznanije njemačke, francuske, talijanske, engleske kao I naše domaće filozofske literature dakle EUROPSKO OGLEDALO u kojem se ogleda BALKAN kakvim on doista jeste- kao rosno polje neiživljene, primitivne, nazadne I okrutne nacionalne ideje koja je I u njegovo vrijeme bila općeprihvaćena I to ne samo među najširim narodnim slojevima nego I u Akademiji ili istom onom filozofsko-juridičkom razredu jugoslavenske akademije znanosti I umjetnosti u Zagrebu koji je morao publiciranje Savremene filozofije odgoditi na neizvjesno vrijeme tobože iz razloga teških financijskih prilika. I naravno iz razloga da je u Prvome tomu spomenute Filozofije u našoj filozofiji nastavljeno sa razvojem autokritičke I metodičke svijesti koja je potisnula spoznajnokritičko I spoznajnoteoretsko pitanje na prvo I najodlučnije mjesto teoretske filozofije. Tako je kod Dvornikovića upravo teorija spoznaje postala glavnom I jedinom još preostalom posve autonomnom domenom filozofije jer su sve druge domene filozofije kako I pokazuje balkanski slučaj opterečene političkim I ideološkim stajalistima njihovih autora kojima je još jedino do jeftine dnevne filozofije I prakse da nam se filozofija izgubila u gomili simplificiranih I banalnih političkih I nacionalnih istina. Sasvim su suprotna Dvornikovićeva nastojanja da se u genezi izvede na široko polje odlučan momenat filozofskoga orijentiranja jer jedino geneza vodi do onoga mjesta gdje je oštrica I živac čitavoga problema filozofije a to je snošaj I mjesto filozofskoga momenta u ukupnoj ljudskoj duševnosti. Tu ne preostaje ništa drugo nego da naprosto skinemo svu tu tešku izvanjsku armaturu moderne filozofije, da je svučemo do same njene psihološke golote I do onoga neposrednoga životnoga bila koje će nam jedino moći kazati što današnju filozofiju razdvaja ali I što je u jednu cjelinu spaja. Takav način uvođenja I orijentiranja može da bude za sada samo pokušaj kazuje Dvorniković. Dakle takvo uvođenje I orijentiranje u slučaju narodne karakterologije polazi od najčišće I ujedno najljepse filozofske sastavine kakvu je na primjer izgradio Petar Hektorović u svom Ribanju I ribarskom prigovaranju upućujući na narodne bugarščice I folklorne lirske pjesme kao I mnogi drugi koji su taj rad nastavili u kasnijim stoljećima kao jednom našemu balkanskome tijeku života I to onoga neposrednoga procesa doživljavanja novog I individualnoga kao neugasivim I neiscrpnim stvaralačim vrelom identičnim sa samim pojmom duševnoga. Psiha stvara , doživljava svagda I svagda nove momente I nove sadašnjosti I u tom se nepovratnome tijeku nikada ne ponavlja. I upravo u tom neugasivom vrelu neposredne tvorne doživljajnosti osjeća se osnovni datum života kao I prvo I osnovno uporište poimanja svijeta. Unekoliko cijela literatura Balkana jeste to neugasivo vrelo neposredne tvorne doživljajnosti koju osjeća svatko ili koju bi trebao osjetiti svatko kojem je nacionalna sloboda, požrtvovnost I asketizam primarni značaj nacionalne kulture koja dostiže jednu višu I novu sintezu danas još uvijek razdijeljenih napose za se izdjelatnih I dotjeranih ali medusobno zavađenih komponenata. I sadašnjost a još više budućnost čeka na to pomirenje. Zato Dvorniković u tom pogledu kaže: "slobodan I otvoreni put: lijevo ili desno ili zapravo niti lijevo niti desno već nekom izvijesnom sredinom." (SF, str. 348 ) Prema tome taj izvijesni Alfons Heisinger koji umjesto homogenosti prikazuje etnografsku I historijsku heterogenost Hrvata I Srba ne griješi. Jer je upravo egzistiranje razlika preduvjet za tu takoreći novu sintezu u kojoj će svaki balkanski narod ponaosob jednom stvoriti I doprinijeti svoju filozofsku komponentu u krilo svojoj kao I čovječanskoj svjetskoj kulturi. U to takoder nema nikakove sumnje. Nema nikakove sumnje u to da je nama najpreći zadatak odgovoriti na pitanje kako da naša nacionalna kultura dadne biljege svjetskome narodu ali I obratno, kako da svjetski narod dadne biljege našoj nacionalnoj kulturi.
zlatan gavrilovic kovac
bglavac
irida
edin.kecanovic
