Probudimo dijete u sebi, probajmo se igrati svojim osjetilima da bi doista u sebi osjetili onu čudesnu energiju, koji nazivamo ljubav. Za lakše razumjevanje nastajanja sinestezije, taj vilinski koktel osjećanja osjećaja, predočimo si misaono- osjećajnu sliku ljubavi, kako ju je stihovima izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira pokušajmo živjeti punim osjećajem.
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme....
Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje.....
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi
Vidimo ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećamo toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i mi u toj opijenosti gluhi poput tetrijeba plešemo ples ždrala, uz tonove simfonije svemira plavkastih boja.
Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem.
U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada cijelim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće življenja.
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................
Ljubav postaje zrcalo u kojem se ogledaju naši najintimniji osjećaji.
U tom trenutku vidimo misli i želje i osjećamo osjećanje osjećaja u srcu, ljubav se širi svim našim osjetilima. Mi vidimo, čujemo, dodirujemo, udišemo LJUBAV. Taj novi osjećaj nas ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu ljubavi prepoznajemo sklad njenih oblika i ljepotu dana u kojem se budimo. A onda iznenada stih kojim, u zrcalu naše svijesti, vidimo svoje greške, čujemo svoje boli, osjećamo gorčinu tuge u ustima, strah u srcima.
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........
U tom stanju punom ljepote vidimo, čujemo, kušamo, dodirujem strah, tugu, nesreću, strast, odlučnost, sreću i izrastamo u zrelu samoosjećanost i spoznajemo trenutak u kojem trajemo.
Mi zaljubljeni
imamo samo tebe.
Obično u trenucima potpune sreće, vidimo ružićaste tonove sreće iz koje izrastaju najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osjećamo i živimo ljubav i njome pišemo poeziju i pričamo bajke. Tu nas zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i mi čujemo ljubav.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje"sinestezija" str.81.
bglavac
irida
edin.kecanovic
