Datum objave: 28.06.2016

Jedan od glavnih duhovnih zadataka je razviti sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog. Ako Svemiru uputimo molbu da nas vodi, on će to doista i činiti, često na vrlo zabavne načine.

 

Primjerice, jedno vrijeme uporno me slijedila brojka 666, najčešće na registarskim tablicama. Prvo sam to protumačio kao znak da se na mene vrši napad s astralnih sfera (a čega je ponekad i bilo), da bih kasnije skužio da mi se šalje i jedna druga, važnija poruka. Da bih dešifrirao ovu pojavu, počeo sam pratiti što točno osjećam i na što mislim u trenutku kad mi se ova brojka pokaže. Malo sam i istraživao na internetu i došao do spoznaje da ova pojava za mene znači da mi je svijest previše zaokupljena materijom i financijama, tj. da previše razmišljam i logički pristupam stvarima, umjesto osjećajno. I doista, ove brojke pojavljivale bi se u trenucima zabrinutosti oko financija ili kada bih na stvari gledao “kockasto”, jednostrano i bez povjerenja.

666 je obrnuto od 999. 666 je materija, a 999 je duh/ Bog. Poruka je bila jasna - fokusiraj se na Boga, ne dopusti da te brige odmiču od Njega. I stvarima pristupaj s više emocija i ljubavi. I kako sam poruku prepoznao šestice su me prestale slijediti.

No Vodstvo još nije završilo sa mnom i tako sam imao jedan živopisan san. Radnja se zbivala u Australiji ( u kojoj u stvarnosti nikad nisam bio), u modernoj kući nekog starijeg čovjeka koji je na dražbi prodavao svoj ekskluzivan namještaj. Dok sam promatrao kako prisutni licitiraju, vlasnik mi se tiho obratio kako život u ovakvoj kući nema smisla jer mu je nedavno umrla žena. Spoznao je da je uzalud toliko ulagao u dovršenje kuće i sve te skupocjene stvari, jer sada to više nema s kime podijeliti. Netko od prisutnih pitao je vlasnika da li možda ima i kakvo zemljište koje bi prodao. Čovjek nam je na karti pokazao kako doista ima jedan komad zemlje, u samom središtu Australije i svi smo se zatim džipovima uputili tamo.

Došavši na zabačen teren čovjek nas je uveo u spilju na čijim zidovima su bili ispisani hijeroglifi, nalik onima u Egiptu. Znao sam da se nalazimo u nečem drevnom i istinski vrijednom. U susret, iz dubine špilje, prišla su nam tri mlada i vedra Aboridžina. Shvatili smo da je ovo njihov prvi susret sa  strancima i da je ih je vlasnik skrivao i na neki način štitio od svijeta. No oni su nam radosno pristupili, željni društva.

Pokazali su nam teren oko spilje i male drvene nastambe za majmune koji tamo borave i uživaju. I taj tren ja sam osjetio veliku radost, kao da sam ja majmun. Veselo sam se prekobicnuo, pa počeo trčati tim divnim terenom, za koji se ispostavilo da je prekrasan vrt. Hopsao sam s kamena na kamen, kao da letim, i u trenu kada sam došao do lijepih starinskih kućica koje su omeđivale vrt. Nešto u toj slici podsjetilo me na mjesto u kojem je rođena moja majka, od čega me gorko/slatko stisnulo u srcu.

Čim sam se probudio znao sam da je ovaj san važan i da ga moram dešifrirati. Spoznao sam da sam ja taj stari čovjek, Australac koji gradi kuću iz snova, koji je na neki način zarad modernog (svjetovni život - kuća) zapostavio drevno (dušu - pećinu s Aboriđinima). Iako svjestan svoje duše, te bezvremene i drevne vrijednosti (simboli na zidovima) glavninu pažnje sam ipak držao na svjetovnom, gradeći sreću na krivim temeljima.

Svjetovni život je prolazan, tvoji suputnici već sutra možda više neće biti s tobom, što znači da na toj pojavnoj razini možeš osjećati samoći i ispraznost. No postoji i dimenzija vječnosti, a nalazi se u vrtu tvoje duše. Pristupom tom dijelu sebe ti doživljavaš istinsko bogatstvo - neopisivu samodostatnu radost. Gdje se nalazi vrt duše? San ovo zorno prikazuje. Izgled Australije podsjeća me na izgled srca, a pećina (simbol duše) u njenom središtu ukazuje na to da se duša nalazi u središtu srca. Pristup vlastitoj duši valja potražiti ‘ulaskom’ u srce, potrebno je ‘otputovati u središte kontinenta’.

Ta drevna pećina je duhovni život koji se ne smije zanemarivati i stavljati negdje po strani, već u njemu treba aktivno sudjelovati.

Poanta obje ove priče je u tome da moraš stalno preispitivati samog sebe, da li je i u kojoj mjeri smisleno to što radiš i za čim čezneš. Trebaš se pitati posvećuješ li se trajnim vrijednostima ili pak gradiš “kule od pijeska”.

Život nije jedan, no treba ga živjeti kao da jest, kao da nam je to jedna jedina prilika za duhovan rad. Đuro Despot znao je reći kako ne možemo sa sigurnoću znati kakva će nam biti slijedeća inkarnacija, te da li ćemo više imati ovakve uvjete za meditaciju.

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/