Da bih došla do sebe, do ONE sebe koja je čekala na mene dugi niz godina, skidala sam jedan po jedan oklop koji je život nataložio oko duše.

Čitala sam Vajranove radosne poruke i počela osjećati kupku radosti, pjenušavu sreću u duši, život tako jednostavan i lijep.

Osjetih da je ONA uvijek bila  ono dijete koje nađemo u sebi, tek ako ga  tražimo. Nađemo ga onda kada se konačno domognemo osobne slobode, radosne slobode.  

Sada tek nazirem to dijete koje će trebati još prostor- vremena da uistinu postane moja radosna misao, samo moja  radosna misao.

 

 

No u tom traženju sam naišla i na „ženu koja trči s vukovima“. 

Ona je samosvjesna, ona je zaštitnik onog djeteta u sebi, ona je čisti proizvod životnog iskustva, života koji je milovao, ali i ranjavao.

 

Osjetila sam samu sebe u Vajranovom vrtu radosnih cvijetova, osluhnula njegovu misao, udahnula svježinu njegova bića i shvatila da razumijem njegov govor,  da se u misaonom dijalogu s njim sve više upoznajem i otvaram, da postajem radostan kukolj u žitu. 

  

 

Obaram mačeve koji su stajali vertikalno i koji su me štitili od uljeza u moj svijet ljubavi, radosti i sreće i ulazim radosna u misaono- osjećajni labirint.

 

 

Mit o labirintu je ujedno i priča o ljubavi, tom čudesnom svjetlosnom zagrljaju, koji postaje trag ka njegovom izlazu. To je priča o Minotaurusu, Ariadni i Tezeju. Ubivši Minotaurusa, zvijer skrivenu u njegovom središtu, Tezej oslobađa Kretu od prokletstva, i vođen ljubavi pronalazi put ka izlazu iz labirinta. 

Iako tu ne završava mit o Ariadni i Tezeju, tu počinje studija o ljudskom  misaono- osjećajnom labirintu u čijem središtu nalazi ona opasna zvijer u čovjeku, zvijer koja često ždere sretne tranutke, ubija radost, guši veselje.

 

 

Misaono- osjećajni labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe u sebi samom.  To je ponekad dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom.  

U njegovom središtu  je cilj, mjesto odluke, spoznaje, duševnog preokreta. To je ona čudesna točka na kojoj kažemo sebi samima da ili ne. S tog mjesta se otvara i put povratka sebi samome, svojoj kobi i svojoj ćudi. Kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, a  put natrag je često pun poniženja, nesporazuma,  strahova i boli.  

Platon u svojoj filozofiji umjesto u labirint zatvara ljude u špilju u kojoj oni vide samo sjene stvarnosti, tek naslućuju radosti života ne sudjelujući u njemu.  

Ideje, iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma misaono- osjetilno osjećajnog u čovjeku su putokaz u životu, osvijetljene njegovim  unutarnjim suncem mu utiru put ka sreći, a zvjezdana prašina postaje radosna kupka istinskog postojanja.

 

 
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje, u to nešto nadnaravno, je u nama budilo uništavajuću žudnju upravo za tim nedohvatljivim.

 

 

Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju, tu čudesnu fontanu radosti u nama samima.

Konkretizacijom života smo se sveli na materijalizam, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da živuće materije nema, da je sve u nama i oko nas samo ples najsitniji struna vječnog univerzuma.

Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?

Naravno da možemo, Vajran nas svakodnevno tome uči.

Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

 

 

 

Kroz ta ista okna ulazi dnevna svjetlost, svjetlosni zagrljaj neba, osnovna energija našeg postojanja.

Stanimo pod koplja dnevne svjetlosti, otvorimo okna  širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute zrcala u kojima vidimo istinu našeg postojanja.  

Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo.

 

 

 

U labirintu zrcala naše duše se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom neprocijenjenom blagu nam se iz jednog, možda još uvijek zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna".  

Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježina života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu misaono- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima.  

Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, radost postojanja, pjena sreće, ljubav, sve je to u nama, mi to sami stvaramo u svom misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu.

 

Gdje se nalazi vjetar koji nam mrsi kosu? Leluja li on vani ili u našoj  glavi?

Bez univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi mi nebi osjetili razliku između vjetra i kiše, nebi prepoznali toplinu dlanova koji nas miluju niti osjetili razliku između okusa čokolade i dobrog vina, ne bi znali kada smo nesretni, a kada sretni, kada smo tužni, a kada radosni.

 

 Da li se ikada upitamo kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili njegove usne?

Zatvorimo oči i osjetimo nježnost usana, leptiriće u trbuhu, šampanjac u krvnim žilama, toplinu u srcu, radost u duši. Da, svaki čovjek osjeća sebe, ne drugoga pri poljubcu.  

Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan, sretan i radostan ne čeka izvan nas na naše buđenje. Radost, sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u našem misaono- osjećajnom labirintu.

 

 

Ako se u njemu krije Minotaur, naša unutarnja zvijer koja ubija želje, neka nas radosna misao povede u taj skriveni dio duše. Nazovimo svoju radosnu misao Ljubav i prisjetimo se Andre Gide- ove tvrdenje da je labirint Dedalovo djelo u koje je prosuo narkotičene mirise koji omamljuju snaga uma. Tada ćemo osjetit snenost i ponekad malaksalost u postojanju, radost u mislima, sreću u osjećajima.

 

Ljubav taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija postaje doista Ariadnina nit na putu ka izlazu iz tame misaono- osjećajnog labirinta.

Ljubav opjevana, opisana, sanjana ali nikada dosanjana, ljubav koja u nama pjeni srećom i kupa nas radošću postojanja.

Sretan ti rođendan dragi Vajran, ti okrunjeni kralju sunca, svjetlosti  i radosti!