Odkad znam za sebe bio sam grandoman. Sa sedam godina sam htio postati nogometna legenda, vratar beogradskog “Partizana” Franjo Šoštarić – Šola, ali jedino što mi je od tog pothvata ostalo su bila oderana koljena i lakti i nadimak Šola.
Sjedeći na Kucima iza kuće babe Jake u Grabovini i promatrajući kako sunce zalazi iza Crnog brda nad dolinom Trebižata shvatio sam da je zemlja okrugla i da se vrti oko sunca.
Doznao sam, nažalost, da je to prije mene shvatio Kopernik.
Zatim sam padajući s babine smokve imao što reći i o zakonu gravitacije, ali se tu ranije ugurao Newton.
Zatim sam počeo sastavljti roman o ženi koja se zaljubi i uda za jednog muškarca, pa se nesretno zaljubi u drugog i kako ne vidi izlaza iz te zavrzlame baci se pod vlak.
Opet sam bio drugi.
To je već Tolstoj, jako dobro, napisao. Plagijat pod naslovom: »Ana Karenjina».
Darwin je prije mene postavio teoriju evolucije, Einstein relativiteta i jedino u čemu sam bio prvi to je kod jedne male Ličanke u studentskom domu na Savi u sunčanu, kasnu jesen 1966.
Posljednje polje djelovanja koje mi je preostalo bilo je kazalište.
Mislio sam:» tko će se baviti efemernim stvarima koje traju cijeli život osim budala»?
I tu sam zakasnio, bilo ih je već mnogo koji su se time poodavno bavili.
Efemeridama, među insektima i leptirima, vječnost traje samo jedan dan što im je dovoljno
da se izlegu, proletuckaju od cvijeta do cvijeta i naveče se, polažući jaja za novu koloniju efemerida, oproste od vječnosti.
Čovjek je u nešto boljem položaju.
Da ne ulazim u dublje rasprave o razlici u efemernosti ljudi i leptirova, navest ću samo jednu ljudsku prednost...ako ima čime može i razmišljati. Da je misliti lako svi bi ljudi bili mislioci, ali to je očigledno teško pa ljudi rađe kopaju, oru, hendeče, blanjaju, sjeku drva, zidaju, kopaju rudu u dubokim rudnicima da bi tu istu rudu pri paklenim vrućinama ubacivali u visoke peći.
Cijele se nacije rađe pretvore u vraga nego da misle. Dokazano 1914, 1939, 1990 godine.
Mišljenje je napor, nemir pa čak i riziko, a zašto je mišljenje riziko pokazat ću vam na svom primjeru.
Zamisli kad budala nešto smisli. U našoj bližoj i daljoj povjesti ćemo naići na desetke takvih primjera, radi kojih su stradavali cijeli narodi.
I taman kad pomisliš:» Neće valjda više», pojavi se opet neki mudrac i počne iznova.
Da ne bi bilo težih posljedica ja ću razmišljati, kako mi i dostoji, sitno o malim stvarima..., primjerice:» zašto i kada ići u kazalište»?