U jednom čudesnom treptaju oka

zaustavih sudbinu
u naručju isušenih želja
dotaknuh napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke davne sreće
i
pronađoh nebo,
okićeno zvjedazanim prahom neke zaboravljene tuge.

Ocean uzburkan osmjehom i
krhotinama uspomena,
a ljubav
energija užarene lave, elementi slobodnih valencija,
strune dugo začahurene u srčanim komorama,
stoljećima traženo zlaćano runo
izgubljeno u beskraju nepostojanja.

Ljubav uspavana ne pepelu neke davne vatre

ugašena na krateru snova,

vulkanom ne izgovorenih boli,

ne isplakanim suzama,

postade fontana strahova,
vodoskok ne ostvrenih želja.

Tradicija nije održanje pepela, nego održavanje vječne vatre,

začuh glas neba

i osjetih uzbuđenje osjetila

ljubav se
slijevala se kapljicama buđenja
 u vodopad života, življenog života.

Ljubav, vulkan života, to

zlaćano runo duše

postade

naručje u kojem se iskri ljepota uzavrele  
energije postojanja.