Na paleti nježnih boja ovog jutrenja, u tračku vremena, promatram viziju rađanja nedohvatnog sutra. Ure, to znakovlje prolaznosti, lepršaju poput bijelih golubica iznad prerije buđenja. Riječ zatvorena u krugu proticanja, riječ u kojoj se ugnjezdila istina bez početka i kraja, riječ iznjedrena iz harmonije geometrije, puna utjelovljene vječnosti izranja iz sjećanja i zrcali se na zaslonu svjesti. Beskonačnost. Osjećam tajnu zakona iz kojeg je krenula na putovanje ljudskom spoznajom. Alef, blješteća točka u kojoj se zrcale sve točke univerzuma, šapatom poslanja objavljuje tijek postojanja u treptaju božanskog oka. Mladi dan objavljuje kraj noćne tišine i cvrkutom ptica najavljuje budnost svevremena. Osluškujem romor bezglasnog vodopada koji se pretače preko hridi nerazumjevanja i krade suncu zlato darujući ga utjelovljenju istine. Protočnost vjerovanja izranja iz zagrljaja svjetla i tmine i dotiče Kairosov pramen kose. Sretno buđenje u kristalnoj kapi sna briše tragove sumnje i iskri snagu zbilje. Na žrtveniku Lunina hrama boginja lova na spoznaju pali svijeću svjesnosti. Vrijeme leti ostavljajući otkucaje svoje nutrine kao svjetleći trag uspomena na nutarnjem nebu. Helio i Luna plešu ples vječnosti u pramenu kose boga sretnoga trenutka, zvjezde pretaču svoj zlaćani prah u tren rađanja i u kolopletu sretnog života kao vodičice ljubavi čekaju tren seobe duše u okrilje svevremena.   

http://umijece-vremena.blogspot.com