USTANOVA

*

-Radnja priče smještena je u 1980. –te godine. I u CIJELI SVIJET

 

*

Dobro vam jutro. Zovem se David Roberts, ali briga me za to. Ovo je jedan užasan dan mog života, užasan dan jednog prokletog tjedna mog života, jednog prokletog tjedna u jednom mučnom mjesecu mog života. A i čitava je godina manje više takva. A i prošla je godina bila pakleno teška. A sve je počelo još tamo pretprošle godine. I tako ovaj mrak koji me prekriva traje već skoro dvije godine, sa tek kraćim periodima vedrine.

Ne znam, mrak je sve gušći, sve više i više pritiska dušu. Ali neću duljiti, osjećam se jako loše. Možda još nikad toliko kao sada, bar ne u zadnje dvadeset i dvije godine. A što je razlog tome? Ne znam.

Eh, da. Sve je oko mene crno. I rekoh već da još nikad nije bilo ovako. Ne, zaista još nikad nije bilo ovako. Našao sam se u potpuno bezizlaznoj situaciji. Čini se da je svemu kraj. Kraj mojim snovima, mojim nadama, mojim naporima, mom trudu, mojim željama, životu kakvog sam prije znao. Trebala bi da me boli ona stvar, pa i boli me. Kraj. Je li to zaista kraj, vrijeme će pokazati, ali slutim da je ovo zaista kraj. I čini se da neću moći još dugo prije nego što poludim. Ili umrem. A mogao bih. Trebao bih. Želio bih. Umrijeti. I to je ono što me plaši. A želim umrijeti jer se bojim ovakvog života. Što je preostalo? Ništa.   I           nitko.   Samo  strah,  tuga,             očaj,          razočaranost,    beznađe,        tupost, prestravljenost, izgubljenost, gubitak nade i vjere, i opet samo strah i samo strah. I golema neizvjesnost. Što učiniti sa svojim životom? Kuda krenuti? Kamo pobjeći od svega što me pritiska? Sve je ovo jalovo. Čini mi se da ću uvijek iznova pisati samo ovakve stvari. Da, puno se toga nakupilo što me pritišće. Što se desilo? Zašto me Bog kažnjava? Nakon što me je digao u nebeske visine, sada me spušta u paklene dubine. Koprcam se u očaju i strahu. Svakog se jutra budim sa suzama na licu i zgrčenog želuca, jer znam da jedva da je još ostalo nešto za što se mogu uhvatiti u životu, i da nije preostao nitko. Baš nitko. Ja više nemam nikoga. Ostao sam sasvim sam. Prijatelji se poženili, imaju djecu, posao, obaveze i svoje društvo, a ja sam ostao negdje po strani. Neželjen, nepotreban, nepozvan, neprimjetan.

Nitko ne zove. Nitko ne dolazi. Nitko me ne poziva kod sebe. Nitko da pita za mene, nitko da pita kako sam, što radim, kad ću im doći, jer im trebam. Nitko.

Pokušavao sam u ova zadnja tri mjeseca obnoviti neka svoja stara prijateljstva. Sve je palo u vodu. Nitko nema vremena. Nitko nije zainteresiran.

Ja im nisam prvi izbor, a ni srednji, a ni posljednji. Ja uopće više ne spadam u izbor. Ja više nikome ne trebam. Zvao sam, nisu se odazvali. Tražio sam među ljudima koji su mi nekad značili, nisam našao nikoga.

Sve je nestalo. Gdje su ti moji prijatelji? Oni koji su se još ne tako davno zaklinjali u mene? Svijetlost mog života, tako sam ih zvao, svoje prijatelje. Tko je od njih preostao? Kako sam se mogao toliko prevariti, vjerovati nekome tko me tako lako izbacio iz svog života, tko je zaboravio da uopće postojim i da i ja trebam nekoga.

Tako to biva sa mnom. Imam četrdeset jednu godinu, a još uvijek nisam stekao prijatelja koji bi ostao za stalno. A neću ga ni naći. Ovaj grad više ne nudi nikoga. Gotovo je. Iskoristio sam sve prilike, upoznao svakoga koga sam mogao, trajalo je to dok je moglo, i onda se ugasilo. A sad više nigdje ne idem, ne izlazim, ne upoznajem se s ljudima. Ništa novo ne dolazi, i nitko novi ne dolazi. Iz ekipe više nema nikoga. A ni ikoga novog tko bi preuzeo mjesto ovih starih, dok bi nekad prije uvijek došao netko, i nisam ga morao dugo čekati. Došao bi nakon što bi neko prijateljstvo izgubilo sjaj. Ali krug se, izgleda, zatvorio, i sad već četiri godine nitko. I čini se, nikad više. To je dovoljno da čovjek izludi. Spoznaja da je ostavljen sam na svijetu, i da se to neće ni promijeniti. Da, velika je vjerojatnost da će upravo tako biti. I to je ono što me plaši. Taj život u samoći. Kad mi netko treba, nema nikoga, kad bih išao kod nekog, -čekaj malo, nemam vremena za tebe, -posao, obitelj, obaveze... Kad bih pričao s nekim, nemam s kim. Kad bi mi trebao netko, da ne živim u tišini koja me zarobila, da čavrljamo, da se šalimo, da se družimo, da se smijemo, da se dobro osjećam, da mi netko uljepša dan, -nema nikoga.

To boli. Da, beskrajno boli. Više od ičega. Da, boli. Ubija. Nema više ničega. Ne radim, ne pišem, s nikim ne živim. Nema tu ljubavi, prijateljstva, druženja, obitelji, obaveza, posla, svakodnevnih sitnih briga. Nema. Tek onih krupnih briga. Kako pobjeći od toga? Kako razvaliti te bedeme u koje me samoća zatvorila? Čekati? Moliti? Nadati se? Tražiti? Patiti? Plakati? Sanjati? O ničemu ne razmišljati? Ubiti osjećaje u sebi? Kako? Trpjeti ili umrijeti? To je ono, što više nije preostalo ništa za što bih se uhvatio u životu, i nije preostao nitko kome bih se obratio. Nitko da ublaži samoću, da pomogne da prođe vrijeme. Nitko za koga znam da je taj, koji će se naći pri ruci.

Moje aveti su ponovno oživjele i borim se sa svojom tugom, strahom i beznađem, jer slutim da će ovako ostati do kraja. Zar se ponovo strmoglavljujem u ponore pakla, iz kojih mi je trebalo dvadeset godina da izađem, da počnem disati, da počnem gledati oko sebe, da konačno počnem živjeti? Zar me je to dočekalo na kraju, da se ponovo vratim na početak? Da opet bude sve jezivo kao nekad? Zar će se doista ostvariti sve ono čega sam se nekad kao još mali plašio, kad mi se srce stezalo pred onim što mi budućnost nosi? Mislio sam tada da nikad neću imati prijatelja, da me nikad nitko neće voljeti, da neću imati obitelji, ni života, ni sreće. I eto, sve se ostvaruje. Ako sam i imao prijatelje, meni tako važne i dragocjene, sad ih više nemam. Nikog bliskog, nikoga dragocjenog. A računa se samo ono što je sada i ono što će biti. Ono što je bilo je prošlo, ostala je samo uspomena, sjećanje da je nekoć bilo i malo sreće. Ali je više nema. Niti će je biti.

Kuda dalje? Što još nosi život? Kakva iznenađenja još čuva za mene? Hoće li biti lakše? Hoće li biti bolje? Hoću li se izvući iz ovog mulja u kojem se već predugo koprcam?

Volio bih sve ovo do sada napisano pročitati za nekoliko mjeseci, a ne bi bilo kasno ni za godinu dana, i svemu se ovom dobro nasmijati. Ali tako sam mislio i prije petnaest godina. No od onda se puno toga desilo, samo,tada sam bio mlad, a sada više nisam. Četrdeset i jedna godina, previše za novi početak, naročito kad nema nikoga tko bi mi omogućio taj novi početak. Mogu samo sanjati i nadati se, ili čekati. Ili htjeti umrijeti. Ali hoće li biti bolje? To bih volio znati, a jednom ću ionako saznati. Ali što dotle? Gdje da nađem utjehu, kako da povratim nadu, iz čega da crpim snagu, kad sam na izmaku snaga. Budućnost nudi samo beskrajnu samoću. Otišli su svi, a išao bih i ja. Išao bih, a nemam kuda. Samo na drugi svijet, a ne želim na taj način završiti.

Želim se radovati životu, biti sretan što sam živ, želim dijeliti život s nekim, uživati i naći svoj oslonac u životu. Želim živjeti. Dobro živjeti. Živjeti s nekim. A kako? Je li prekasno? Čini se da je. U čuda više gotovo da jedva vjerujem, iako sam ih doživio nekoliko. A za ovo bi trebalo više od čuda. Puno više. A čuda je tako malo, više ih ni nema. Ne, više ne vjerujem u čuda. Nada se u meni ugasila, pa se i život u meni gasi. Ponestaje mi snage, volje i strpljenja. To jest, već ih je ponestalo. Ne znam. Ne mogu. Ne vjerujem. Ovo neće dobro završiti

Pa onda zbogom do sutra ili prekosutra. Vjerojatno će sve ostati isto. Vjerojatno ću još imati gorkih tema o kojima ću pisati, možda ću preispitivati sebe, pročešljavati svoj život i staviti pred sebe što je za, a što protiv, koja će strana vage prevagnuti. Možda ću se i našaliti ili narugati, možda ću ponekad biti i dobre volje, ali što će se u osnovi promijeniti, to bih volio znati. I volio bih znati jesam li ovo zaista ja.

 

*

 

Dobar Vam dan. Zovem se James Jones i drago mi je zbog toga. Upravo sam ustao i oprao zube, da ih ne moram prati poslije doručka. Što slijedi, zna se. Jutarnja kava i cigareta, da me okrijepe i pripomognu metabolizmu da proradi prije odlaska na posao. Skuhao sam kavu i otpio gutljaj. Zatim sam pripalio Davidoff i povukao dim. Trnci ugode počeli su se širiti mojim tijelom. -Ja sam sretan čovjek, -rekoh sebi. -Imam sve ono o čemu sam oduvijek sanjao, obitelj, odnosno prekrasnu ženu i prekrasnu kćer, posao u vrlo jakoj odvjetničkoj tvrtki. Zatvorio sam oči. Lice moje žene lebdjelo je preda mnom. Oh, kako je volim. Ona je moje drugo ja. Ona je sve što sam želio naći u nekoj ženi dok sam još bio mladi momak, a i kasnije, kada sam zašao u srednje godine, na izmaku mladosti.

Ona popunjava rupe u mojoj ne pretjerano lijepoj prošlosti, ona iscjeljuje moje tuge, ona je zaliječila moje rane i pružila mi jedan sasvim poseban osjećaj, stvorila je za nas oboje svijet ljubavi i sklada. Nikad prije nje ne voljeh nikoga takvom silinom i iskrenim zanosom i nadahnućem. Ljubav, to je Ona donijela u moj napaćeni život, kad se već činilo da se strmoglavljujem u jamu bez dna. Ona me otrgla iz kandži nesretne mladosti, uvijene u plašt osame i tuge. Ona je ta koju je najavila zvijezda padalica ne puno prije nego što sam je sreo. Postali smo sretan par. Ona je ta s kojom sam mogao pričati pomoću riječi i ona s kojom  sam mogao pričati i ćuteći. Moj anđeo spasitelj spustio se na Zemlju iz nebesa i postao oslonac mog života, sunčeva svijetlost u tami moje osame, stup temeljac mojem životu i mojoj sreći, anđeo bez greške, jer imala je i krila. Lebdjela je riječima, mislima i djelima iznad ovog tužnog, napaćenog i iscrpljenog svijeta, i povukla i mene u svoj svijet nebeskih visina. Naučila me je da praštam i zaboravljam, pa sam postao pomalo zaboravan. Naučila me je da se radujem životu i ona je stvorila hram naše ljubavi, kojeg dijelismo skupa, uvijek nerazdvojni, uvijek jedno drugom u mislima i u srcu.

Rezultat te ljubavi bila je naša kćerkica, koja sada ima sedam godina. Ona je još više oplemenila našu ljubav, onako kako to samo djeca znaju, i odrastala je obavijena našom ljubavlju, pomalo nestašna, pomalo znatiželjna, pomalo svojeglava, mala mudrica koja je željela popiti svo znanje svijeta, da bi stekla tu moć da ga učini sretnijim i ljepšim mjestom za sve ljude, a ne samo za sebe. Da, ona je bila plod naše ljubavi, kruna našeg života, malecka koja bi jednog dana mogla zasjesti na Tron Svijetlosti i svojom nevinošću, dobrotom i mudrošću ukazati ljudima na to da trebamo jedan novi svijet. Naša mala mudrica, gospodarica naših srca, naš ponos i naša uzdanica, anđeo sa ozbiljnom misijom.

Onaj kome je podarena tolika sreća, zna da život ima smisla i da nudi i ljepotu, a ne samo zlo i tugu. Bog ponekad u svojoj mudrosti ponekom dodijeli nešto čudesno, posebnu sreću i blagoslov, a mi smo jedni od tih. Mogao bih godinama pisati i opisivati sve ono što ispunjava našu malu sretnu obitelj, i opet ne bih mogao stići zapisati sve. Zato ću zastati i napraviti malu pauzu.

 

*

-Gospodine Jones, gospodine Jones! Probudite se, probudite se.

Ovi zvukovi odjekivali su mi u glavi i činilo mi se kao da dolaze iz daljine, kao odjeci izgovoreni sa dna nekog dubokog bunara, koji su do mene dopirali izobličeno i pomalo sablasno. Pokušao sam otvoriti oči, ali iz prvog pokušaja nisam uspio. Pokušao sam opet. Osjetio sam da mi se kapci otvaraju, ali preda mnom samo magla, sivilo i bijela praznina.

-Tko je, tko me to zove? –upitao sam nesigurnim tonom.

-Možete li nas vidjeti? –upitao je ponovo onaj isti glas od maloprije.

-Ja, ovaj... Ne. Ne vidim ništa, a znam da su mi oči otvorene.

-Dobro, pokušat ćemo drugi puta. Spavajte sada i dobro se odmorite. To je nužno za vaš potpuni oporavak.

Osjetio sam ubod u rame, a onda me je progutao mrak.

 

*

 

-Gospodine Jones, gospodine James Jones, možete li nas vidjeti?

Pokušao sam otvoriti oči i začudo, iz sive izmaglice mogao sam nazrijeti neke figure.

-Vidim nešto, ili nekoga, nisam siguran.

U tom trenutku začuh pljesak. Malo me je to uznemirilo.

-Pa ovo je sjajan napredak, -čuo sam glas nekoga meni potpuno nepoznatoga. –Pokušajte se mislima i duhom fokusirati na ono što vidite. Ispočetka će vam slika biti mutna, ali mislimo da ste trebali napredovati od posljednjeg buđenja, od prije dva tjedna.

Poslušao sam uputu i izbečio oči, govoreći u sebi, -moraš vidjeti, moraš vidjeti. -Nakon minutu ili dvije vizija mi se izoštrila, ali još uvijek ne mogu reći da vidim normalno, jer su se slike razlijevale, pa se opet slijevale u drugačije slike, pa mi se opet sve zamračilo. Osjetio sam neodoljivu potrebu za snom, kao da me netko silom vuče iz ledenih dubina u još veće dubine, dok nisam nestao u potpunom mraku. No prije toga do mojeg uha su doprle riječi; -Izgleda da se situacija popravlja.

 

*

Otvorio sam oči i pogledao oko sebe. Ispočetka je svijetlost bila jarko svijetla, a zatim osjetih da mi bol u očima od tog svjetla splašnjava. Gledao sam oko sebe i vidio da se nalazim na bolničkom krevetu. Malo dalje od kreveta vidio sam stol sa košarom punom raznog voća, na zidu iznad kreveta sliku Bogorodice, i tek sam na kraju uočio da se kraj mene nalazi stalak s kojeg je visila vrećica, čiji se sadržaj slijevao putem cjevčice u moju desnu ruku.

Malo kasnije začuh da se vrata moje sobe otvaraju i ugledah žensku osobu u plavom radnom odijelu, i čim je ona ugledala mene kako pogledom snimam cijelu sobu, viknula je;

-Doktore, doktore, dođite brzo. Uspjelo je. Brzo doktore, molim vas.

Tada čuh ubrzane korake u hodniku van moje sobe i nakon toga vidjeh starijeg muškarca sijede kose i brade, visokog i markantnog izgleda, odjevenog u bijelu doktorsku odjeću. Prišao mi je i rekao;

-Gospodine Jones, zar vi vidite?

-Da, gospodine...

-Gospodin doktor! Za sada više o meni ne morate znati. Pogledajte me i recite što vidite, molim vas, gospodine Jones, -reče doktor.

-Pa čini mi se da vidim Djeda Mraza transvestita, odjevenog u bijelo, a ne u crveno ruho.

-A kako se osjećate?

-Osjećam se kao da me je konj razvalio. Potpuno sam rasturen. Nikako da dođem sebi.

-Ah, imate smisla za humor. Vrlo pozitivno, vrlo pozitivno. Drago mi je.

To znači da ste osoba koja ima duha i vedrine u sebi.

-Vedrine? Ali kakve to vedrine?

-To ćemo još odgonetavati. No recite mi, molim vas, nešto o sebi. Ne znamo ništa o vama, jer smo vas pronašli bez ikakvih dokumenata. Jedino je u vašem džepu bilo pismo naslovljeno na Jamesa Jonesa, a napisala vam ga je vaša supruga, to smo zaključili iz sadržaja tog pisma.

-Podaci o meni? Ali ja... Ne, ne…, -počeo sam zamuckivati, -ne sjećam se ničega. Čak i nisam siguran zovem li se ja James Jones.

-Molim vas gospodine, napregnite malo svoje moždane vijuge i probajte se sjetiti nečega, bilo čega. Neke slike, nekog imena, nekog mjesta, neke uspomene, bilo čega što bi nam pomoglo da mi vama pomognemo.

-A u čemu to da mi vi pomognete?

-Očigledno je da ste pretrpjeli ogroman šok, jer bili ste polumrtvi kad su vas pronašli i doveli ovamo k nama. Tri tjedna ste ležali u komi, iz koje ste se uspješno probudili. U narednom razdoblju pokušati ćemo ustvrditi koliko je vaš mozak štete pretrpio. Očigledno je da u ovom trenutku imate potpunu amneziju, i to je prvo što moramo dovesti u red. Ne brinite, nalazite se u najboljim mogućim rukama. Pomagati će vam cijeli jedan tim stručnjaka da malo po malo, izazivajući sjećanja i potičući ih da se sve češće pojavljuju, vrate vaš identitet i da opet budete onaj stari, od ranije.

-Ali, molim vas, doktore, što mi se desilo?

-Hm, hm, ni mi ne znamo baš mnogo. Znamo jedino da su vas pronašli kako ležite kraj auto ceste potpuno nepokretni i bez svijesti. Ali ne zamarajte se sad još previše time. Prvo moramo doznati tko je James Jones. A sada se lijepo odmarajte. Do sada ste bili na infuzijama i hipnoticima, da vaš organizam malo ojača, jer ste se stalno gubili nakon buđenja iz kome, i zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti gubili ste svijest odmah nakon svakog pokušaja s naše strane da vas probudimo. Infuzije ćemo zadržati neko vrijeme, a hipnotike po potrebi, ako ne budete mogli spavati prirodnim snom. A sada vas ostavljamo i vidimo se sutra. Doviđenja onda, naš tajanstveni John Doe.

-Do viđenja, doktore.

 

*

 

Idućih nekoliko tjedana prošao sam kroz tretman fizikalne terapije, tretiranja masažom i svim ostalim vježbama koje su bile nužne da me se ponovo postavi na noge, jer su mi u vrijeme ležanja u komi i u periodu nakon njega mišići počeli atrofirati.

Doktor i ja svaki smo dan razgovarali jedan s drugim, sve u njegovoj želji da me natjera da se počnem prisjećati i da povratim vlastiti identitet, ali stvar uopće nije napredovala, što me je potpuno obeshrabrivalo. Taj osjećaj, ta amnezija, to je jezivo. Kao da se nalazite na površini oceana svog života, a pogled vam dopire tek na metar ili dva. Mučilo me je to i grizlo, saznati tko sam, i nužno poticalo frustraciju da nikad ni neću uspjeti u tome da se prisjetim. Tko sam, što sam, odakle dolazim, čime sam se bavio, jesam li imao ženu i djecu, jesam li imao posao, prijatelje, dom, jesam li bio veseljak ili tužna sjena od čovjeka, jesam li bio sretan ili nesretan, je li mi život bio ispunjen ili prazan, tko su mi bili roditelji? Uzalud sam pokušavao doprijeti do odgovora na ova pitanja, no ona su se odbijala od zida magle u mojoj glavi.

 

*

 

Idućih dana malo po malo sam prohodao, još uvijek držan u mojoj sobi, koju nisam dijelio ni sa kime, a u periodima dok sam bio budan, dok me nisu uspavljivali, bio sam okružen zidom ništavila, što je u meni izazivalo silnu tjeskobu. Izjadao sam se svom doktoru, koji me je svakodnevno obilazio, i u jednom trenutku on je rekao;

-Ovo ovako očito ne ide. Morat ćemo vas pustiti da se družite sa ostalim korisnicima naše ustanove. To će vas malo smiriti i opustiti. Možda je to put kojim moramo ići?

*

 

Već sutradan bio sam pušten iz svoje sobe i bilo mi je dopušteno da boravim sa ostalima u dnevnom boravku za pacijente, opremljenom TV-om, a to je ujedno bilo i mjesto gdje smo jeli naše obroke, koji su bili izuzetno ukusni. Par dana sam sjedio u uglu, sasvim sam, začahuren u svoje misli i strepnje, a onda me je jednog dana jedan crnac sa afro frizurom zamolio da se pridružim njemu i njegovoj maloj družini, koju su još sačinjavali jedan bijeli muškarac i jedna žena. Svo troje bili su otprilike iste dobi. Pridružio sam im se i predstavili su mi se.

-Hi, ja sam Jim, -reče dugokosi bradati muškarac svojim pomalo  hrapavim glasom. Tada mi se predstavio i crni momak; -Ja sam Jimi. Na kraju se predstavila i žena neobičnog izgleda, i nevjerojatno me je podsjećala na nekoga, ali nikako nisam mogao zaključiti na koga; -Ja sam Janis. Dobro došao u naš klub 27.

-Klub 27? A što to znači, ako smijem pitati? –rekoh joj.

-To znači da smo svi riknuli u dobi od dvadeset sedam godina.

-Riknuli? Ali ako ste tu sa mnom... -rekoh u čudu, -onda znači da sam i ja mrtav?

-Ma ne, ne. Mi smo samo prividno mrtvi. Strpaše nas ovamo nakon što su cijelom svijetu razglasili da smo mrtvi, i od onda trunemo u ovoj jebenoj fašističkoj ludari.

-Hoćete reći, hoćete reći... -zamucah gotovo bez daha. –To znači da ste vas troje Morrison, Hendrix i Joplin?

-Upravo tako.

-Ali to nije moguće. Vjerojatnije je ipak da sam i ja mrtav.

-Ma nisi. Pipni me. Jel´ me čuješ, jel´ me vidiš, jel´ me možeš dodirnuti, jel´ me možeš namirisati? –upita Hendrix.

-Pa namirisati te mogu izdaleka. Trebao bi se malo češće kupati, -rekoh u želji da se našalim, ali Hendrix je razvukao lice u kiseli osmjeh. Tada shvatih da sam pretjerao, iako sam govorio istinu, pa mu se stadoh ispričavati;

-Joj oprosti, -rekao sam molećivim glasom najvećem rock gitaristi svih vremena. –Ponekad ispadnem tako glup, to je zato jer sam budala. Nemoj se ljutiti.

-Ma iskuliraj se, čovječe, -reče Jimi Hendrix. –Peace, brother. Love, light, peace and joy. Ne misliš valjda da bih se naljutio na tebe zbog takve gluposti.

-Oh, hvala ti, Jimi, -rekoh sa olakšanjem u glasu. -Nego, što si ono rekao o fašističkoj ludnici, to nisam baš sasvim shvatio. Ustvari, to uopće nisam shvatio.

Morrison se tada unese u moje lice i kaže mi; -Ovo ću reći samo jednom, zato pozorno slušaj. Nalazimo se u kompleksu laboratorija kojeg financira američka vlada, a u kojem skupljaju propalitete poput tebe i nas, i zatim nam se poigravaju sa mozgom. Usađuju nam lažna sjećanja, pokušavajući nas pretvoriti u nekoga tko nismo. Nije mi sasvim jasna pozadina i cilj svega toga, ali zajebavaju se s našim umom i mi smo im samo pokusni kunići, mnogi od nas tek za jednokratnu upotrebu.

-Jednokratnu?

-Da, jednokratnu.

-A što biva nakon toga s njima.

-Izbrišu ih iz knjige živih, kako bi to rekla ona četiri Indijanca čije su se duše uselile u mene u trenutku njihovog umiranja, dok sam još bio malo dijete.

-U redu, u redu, -rekoh sablažnjeno. –Ali kako znate za sve ovo?

-Imamo uši, mozgove, intuiciju, proširenu svijest, moć čitanja između redova, i toliko smo se nekad nadrogiravali da sve te droge koje nam ovdje daju uopće ne djeluju na nas. Mi se samo pravimo blesavi i pravimo se da se pretvaramo u ono u što nas oni žele promijeniti. Zato, pamet u glavu. I ti igraj njihovu igru i manja je mogućnost da će te uspjeti sjebati. Jedini način da ih nadmudriš je da ni po koju cijenu ne dopustiš sebi da sumnjaš u svoj vlastiti identitet i u svoju stvarnu osobnost.

-Ali ja ni nemam svoj identitet, kako onda da ga sačuvam?

-Ne brini, ispočetka je to išlo tako sa svima nama. To je dio procesa transformacije koju žele izvesti sa nama, ali mi smo dovoljno blesavi, a i toliko različiti od drugih da njihovi tretmani na nas djeluju samo djelomično, a ostalo je naša nadopuna kojom ih varamo. Što nas više pritišću, to se više odupiremo.

-Zvuči sablasno, -rekoh.

-Da, i jeste sablasno. Vidjeti ćeš, već ovih dana doći će ti sa upitnikom kojim, kao, žele ustanoviti koliko si se i da li si se uopće počeo oporavljati, a u stvari to će im biti korisni podaci da ustanove koliko su oni napredovali, -reče Janis.

*

 

I zaista, došao je taj dan. Prije toga sam se morao mjesec dana pripremati da bih uopće mogao pristupiti ovom zadatku, a za sve to morao sam meditirati, vježbati jogu, slušati uputstva sa lažnim podacima o mom životu, snimljena na kasetu, koju sam bio prisiljen slušati dok sam tobože bio uspavan lijekovima, i morao sam primati injekcije seruma istine ili nečega sličnog, sve to da bi mi otvorili um i lakše mogli zaviriti u njega. Za vrijeme ispita koji sam polagao, bio sam doveden u stanje hipnoze, i tako sam odgovarao na postavljena pitanja. Donijeli su mi upitnik koji se imao ispuniti, a njegov sadržaj je bio slijedeći;

 

Kako biste opisali svoj posao? –upitao je tupi glas osobe koja me je ispitivala, čitajući svoj upitnik.

Umjetnik, -odgovorio sam ja.

Kakvo je vaše obrazovanje? -upitao je tupi glas.

Završen fakultet, -odgovorio sam ja.

 

 

Koja je vaša omiljena vrsta glazbe? -upitao je tupi glas.

Rock & Roll, evergreen, latino glazba, -odgovorio sam ja.

 

 

Koje je vaše omiljeno godišnje doba? -upitao je tupi glas.

Jesen, -odgovorio sam ja.

 

Koji filmski žanr najviše volite? -upitao je tupi glas.

Eksperimentalne i umjetničke filmove, -odgovorio sam ja.

 

Koju vrstu hrane najviše volite? -upitao je tupi glas.

Kinesku, -odgovorio sam ja.

 

Koje navike vas kod drugih najviše iritiraju? -reče tupi glas.

Napuhanost i uobraženost, kao i agresivnost bez ikakvog povoda, -rekoh ja.

Koje stvari vam najviše daju samopouzdanje? Kada biste mogli mijenjati jednu svoju osobinu, što bi to bilo? -reče tupi glas.

Najviše mi samopouzdanja daje spoznaja da sam se konačno pomirio sa sobom,

svojom prošlošću, svojom sadašnjošću i svojom budućnošću, kao i to što sam se pomirio sa čitavim svijetom i životom takvim kakav je, -rekoh ja.

 

Da li ste član nekakve organizacije, kluba, udruge? -reče tupi glas.

Ne, -rekoh ja.

Po tome što i koga tražite, nazvali biste sebe… Beskrajno romantičnim.   Kako ste najčešće provodili svoje slobodno vrijeme?

Šetnje, intenzivno vježbanje kod kuće, plivanje, opuštanje uz omiljenu glazbu, izlasci i druženje sa starim i novostečenim prijateljima, -rekoh ja.

Kakvi su vaši politički stavovi?

Nemam ih, -rekoh ja.

Koje jezike govorite, pišete, poznajete? –reče tupi glas.

Engleski, -rekoh ja.

Kada biste mogli izaći sa bilo kime, tko bi to bio? -reče tupi glas.

Moja susjeda iz zgrade preko puta. Mada ona ne dijeli moje mišljenje. Jedanput sam je promatrao dok se svlačila pred svojim balkonskim vratima, i mislim da mi to nikad nije oprostila, -rekoh ja.

Što je za vas sexy? Što je za vas sexy na vašem partneru? Sve, ako je takva osoba da mi se doista sviđa, -rekoh ja.

Koju vrstu glazbe volite? Napišite par koncerata ili priredbi na kojima ste bili – reče tupi glas. Glazba 60-ih i 70-ih. Koncerti na kojima sam bio; Queen, Bruce Springsteen, Peter Gabriel, The Rolling stones dva puta, Billy Idol, Aerosmith, Omega tri puta, David Bowie dva puta, Led Zeppelin dva puta, Carlos Santana, Jethro Tull, Roger Watters -svi u najboljem mogućem izdanju, i Bob Dylan pod rubriku;-Hvala, nikad više, -rekoh ja.

Koji su vaši omiljeni citati? –upita tupi glas. Čitav tekst pjesme Wild Horses od The Rolling Stonesa i čitav tekst pjesme Wild is the wind Davida Bowiea.

Koju srednju školu /fakultet ste pohađali? Koji su vam bili najzanimljiviji predmeti u to doba? –upita tupi glas. Poljoprivredni fakultet -Kemija, matematika, biologija, pedologija, agrometeorologija, biokemija, agrokemija, engleski, sociologija, mehanizacija,

-rekoh ja.

 

Gdje ste rođeni i gdje ste sve do sada živjeli? Navedite neka mjesta koja ste proputovali. –tupi glas.

Rođen sam ne sjećam se gdje. Putovao nešto Europom, uskoro i dalje.-ja.

 

Kojom se vrstom posla bavite? –tupi glas.

Pisac sam, za sada vrlo uspješan, a stvari se razvijaju nabolje, -ja.

 

 

 

Koji su neki od vaših životnih ciljeva? Gdje vidite sebe u naredne dvije ili pet godina? –tupi glas.

Uh, nisam toliko dalekovidan. Zato nosim naočale, -ja.

 

*

Konzilij liječnika okupio se da bi procijenili moj test, i zaključili su da napredujem. Govorio sam ono što sam smislio u svojoj glavi prije testiranja, po uputstvu mojih prijatelja iz 27-ice.

 

*

 

U trenucima dokolice naša mala ekipa je počela otvarati svoje srce preda mnom. Čuo sam tada mnoge neobične priče, poput Morrisonove;

–Pizda im ja materina. Oni nisu normalni.

-Ma što je sad bilo? –upita ga Janis.

-Opet me fukaju u mozak svojim budalaštinama. Tvrde da je Zemlja okrugla, a još prije tri tisuće godina je nedvosmisleno dokazano da je ona ravna.

-Dobro, ne moraš baš sve to toliko uzimati k srcu, -počne ga tješiti Hendrix.

-Ma kako ne moram? Na kraju će još ispasti da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Kako da se ne uznemiravam na takve idiotske izjave.

Zbunjeno pogledah ka Jimiju Hendrixu, a on mi došapne na uho;

-On ti se ponekad malo pogubi u vremenu. Jučer je na sav glas vikao; - Oslobodite Barabu, oslobodite Barabu, a ne Isusa.

Morrison nakon toga kaže;

-Slušajte moju novu pjesmu -Love hides, (Ljubav se krije). Ide ovako;

 

Ljubav se krije I tamo gdje nije Ljubav se krije Usred prve birtije

Ljubav se krije

Da u birtiju stigneš što prije Ljubav se krije

Ispod njene dimije

 

-U, al si car, Morrisone, -rekosmo svi u jedan glas. Morrison tada nastavi;

–A moj psihijatar je tvrdio da sam lud.

-I meni je to tvrdilo mnogo psihijatara, samo se nisu mogli složiti oko točne dijagnoze –lud ko šiba ili puko ko sijalica, -reče Hendrix.

Ponekad sam se i ja uključio u razgovor izjavama poput;

–Tvoje bogatstvo nije u onome što imaš, nego u onome što nemaš –Lao Tse, ili poput -Mark Twain je jednom rekao, -Često se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zajebavaju, ili hrpa kretena koji misle ozbiljno. -A ja mislim da ovaj svijet vode kreteni, debili i seronje koji misle ozbiljno, a pri  tome nas i dobro zajebavaju, -dodao sam ovo, nadopunjujući Twainovu misao.

Jimi Hendrix je znao da primakne upaljač svom licu i kresne upaljač, a onda se sjetio da je zaboravio staviti cigaretu u usta.

Znalo se pričati i o probavnim problemima. Morrison je jednom izjavio; – dvanaest dana nisam imao stolicu. Uplašio sam se od zapletaja crijeva. Iskušao sve metode, ništa nije uspjelo.

-E ako se od litre ove ušećerene kave ne usereš, onda ćemo te objesiti o drvo. Tada ćeš se sigurno usrati, -reče mu na ovo Hendrix.

–Ti si najveći licemjer na svijetu.

-Oprosti, do sada su me zvali svakakvim imenima, zvali su me i hipokritom i farizejem, ali nešto tako ružno da sam licemjer, to mi još nitko nije rekao, -odgovori mu Hendrix.

Jednom me je Hendrix odvukao u stranu i rekao;

–Janis je imala samo jedan dobar album.

-A kako se zove?

-Greatest hits. A i na njega su natrpali bar 70% pjesama koje uopće nikad nisu bili hitovi.

Janis nas je sve šila svojim mudrim izjavama, tipa;

–Znaš, kad se netko odnosi prema tebi na taj način da znaš da nećeš biti ozlijeđen, povrijeđen, izdan, ismijan, ponižen i iskorišten, i ako taj netko prema tebi tako postupa sasvim iskreno, kada naiđeš na takvu osobu, tvoje srce procvjeta i u njemu se rađaju ljubav i mir, a iz njega se brišu gorčina, strah, bijes i želja za povrjeđivanjem drugih. Čak i onda ako se drugi ne odnose prema tebi na taj način da ti pružaju iskrenu ljubav i prijateljstvo, nemoj reći; -Pa zašto bih ja bio dobar prema drugima, i kada je to netko meni pomogao? -Ti trebaš biti onaj koji će učiniti prvi korak, a ne mrziti druge u iščekivanju da oni budu prvi,  i mrziti ljude koje ne poznaješ zbog onih koji su ti nekad ranije u životu naudili. Čovjek mora naučiti prezrjeti i odbaciti ono tužno, teško i mučno što mu se desilo u životu, i izbaciti iz sjećanja brutalne udarce sudbine koji su ga zadesili. I mora shvatiti da je ljubav odgovor, a ne bijes, strah i ogorčenost, koji u nama rađaju potrebu za nasiljem nad drugima, a i nad sobom. Mnogi postaju grubi jer su i sami nekad ranije bili izloženi grubostima drugih. Onaj tko nije bio voljen, često i ne zna kako drugima pružiti ljubav, jer mu je taj osjećaj potpuno nepoznat i stran. Zato trebamo svi doprinijeti tome da damo nešto dobro drugima, i tako ćemo sasvim sigurno mnoge moći potaknuti da i oni čine dobro drugima. Jedino ljubav prema drugima, ne ona selektivna i ograničena, već globalna ljubav, može promijeniti svijet na bolje. A da bi netko mogao voljeti druge, mora naučiti voljeti sebe, a ne mrziti sebe. Ljubav, ljubav, ljubav ljudi. Zar vam nije bilo dosta zla i nasilja koji dominiraju svijetom već tisućama godina? Zar vam nije bilo dosta toga?

Znala je ona i udarati druge slavne po prstima. Znala je reći;

-Proanalizirajmo samo malo ovu pjesmu, Lennonovu Imagine. Govorila je;

Stih –Zamisli da nema raja…

-Tumačenje, -Što ovo znači? Ako moraš zamišljati da ga nema, to povlači za sobom činjenicu da ga ima.

 

Stih –zamisli da nema pakla ispod nas…

-Tumačenje –A gdje je to ispod nas? Ispod planete Zemlje? Pa naša planeta je okrugla i okreće se, pa iz svemira gledano ne postoji gore i dolje, lijevo i desno. Lijevo ujedno može biti i desno, a gore ujedno može biti i dolje, ovisno odakle gledamo, jer u svemirskim međuzvjezdanim prostorima nema gravitacije.

 

Stih –Zamisli da svi ljudi žive za sadašnjost…

-Komentar –To je zanimljiva zamisao, ali ako žive za sada, što će onda raditi sutra? Prepustiti se velikoj depresiji, znajući da je danas prošlo?

 

Stih –Zamisli da nema država…

-Tumačenje –Ako nema država u množini, onda može postojati samo država u jednini, ta jedna jedina država koja objedinjuje svijet. A što bi bilo ako bi tom državom vladao neki jebeni Hitler ili Staljin?

 

Stih –To nije teško zamisliti…

-Komentar –Što to znači? Znači da pretvaranje mnogih država u jednu znači pokoravanje svih ostalih država na svijetu od strane jedne, koja će ih objediniti, ali na taj način da ih podjarmi, a pri tome i nakon toga tekli bi oceani krvi širom svijeta.

 

Stih –Nema razloga da se ubija ili umre…

-Tumačenje –tada bi nas bilo na desetke milijardi ljudi na ovoj planeti, a to bi značilo da ne bi bilo ni hrane, ni vode, ni resursa, ni dovoljno životnog prostora za sve ljude, što bi tek dovelo do ubijanja i do apokalipse.

 

Stih –I da nema religije…

-Komentar –Da se unište religije, takva želja se već izjalovila nekoliko puta, i donijela je jako mnogo zla svijetu u bližoj i daljoj prošlosti. Samo u zadnjih stotinjak godina ateističko-komunistički diktatori, e pa bila ih je nekolicina i nema potrebe da ih imenujem, pokušali su iskorijeniti religiju, ali to je krenulo po zlu, pa su oni koji su pokušali istrijebiti religije, koje su smatrali najvećim zlom, počinili ogromna i brutalna zla. Osim toga, zašto religije ne bi trebale postojati, ako bi njihovi sljedbenici naučili postojati u suživotu sa sljedbenicima drugih religija, jer ako nema religije i vjere u Boga, tada ljudi vjeruju u ljudskog vođu. A povijest je prečesto pokazala i dokazala da ljudski vođe koji su željeli ujediniti svijet nisu ništa drugo do stravični monstrumi, koji u stvari svijet žele uništiti.

 

Stih –Zamisli da svi ljudi žele živjeti u jednom komadu… (peace –piece). Kakvom jednom komadu? Zar trebaju biti asimilirani u Borga, pa da svi budu u jednom komadu? Ili da žive u pišanju (peace –piss)? Pa mi već živimo u sranju, zar još treba da živimo i u pišanju?

 

Stih –Zamisli da nema posjedovanja…

-Komentar –To bi bilo zanimljivo, da nitko ništa ne posjeduje i nema  ništa svoje, ali bi onda svi na ovom svijetu pocrkali u vrlo kratkom roku.

 

Stih –Ja lutam ako ti možeš… –(I wonder if you can)

-Tumačenje –Ova mi misao baš i nije jasna.

 

Stih –Nema potrebe za pohlepom ili gladi…

-Komentar –Pa potrebe za gladi ionako nema, jer nitko ne osjeća potrebu da bude gladan, već baš suprotno, da bude sit.

 

Stih- Zamisli bratstvo muškaraca…

-Komentar –Onda bi i žene trebale spadati u bratstvo muškaraca, što znači da bi sve trebale izvršiti promjenu spola, jer u ovom stihu je Lennon zaboravio spomenuti bratstvo žena.

 

Stih –Zamisli da svi ljudi dijele svijet…

-Komentar –Pa ionako ga dijele, samo dijele ga među sobom oni najjači i najmoćniji, a ovaj je stih Lennonov blagoslov da tako i nastave.

*

 

Uz ovu malu skupinu čudaka, kojoj sam ja postao pridruženi član, i ja  sam se počeo opuštati, i počeo sam se ludirati i pretvarati da tretmani u ovoj Ustanovi počinju djelovati na mene. Nisam baš bio prirodno nadaren za  foliranja ove vrste, pa su mi drugovi rekli neka se samo opustim i da će tada sve doći sâmo od sebe. U svakom slučaju, poslušao sam ih i vježbao sam promatrajući kako oni to rade. Morrison je definitivno bio lud, i to bez ikakvog pretvaranja, Hendrix je uglavnom bio lucidan, ali se pred drugima vrlo vješto pretvarao da je lud, a Janis, s njom nisam bio načisto. Nisam na njoj primjećivao nikakve znakove bilo kakvog psihičkog poremećaja i nisam znao kako uspijeva zavarati liječnike, kad se uopće nije ni trudila da to učini. No ona mi je objasnila da je u ranijem životu bila totalno spaljena i da bi bilo čudno da je i sada takva, zato su liječnici smatrali svojim trijumfom upravo to što se ponašala sasvim normalno. Doktori su mi rekli da me uskoro očekuje novo testiranje, da ocjene ima li pozitivnih pomaka po pitanju moje amnezije. Drugovi su me upozoravali:

-Budi pametan, -a ja sam to shvatio kao da su mi rekli –Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. –No to se kasnije pokazalo sasvim pogrešnom taktikom, jer neke kočnice u mojoj glavi su popustile, i to one pogrešne kočnice. Testiranje je izgledalo ovako;

 

Vaš ukupni izgled se može opisati kao:

Iznadprosječno prosječan.

Trenutno živite...?

Solo.

Gdje živite?

U kućici na drvetu.

Kako biste opisali svoj posao?

Umjetnik.

Koja je vaša omiljena vrsta glazbe?

Rock & Roll.

Koju životinju bi odabrali za kućnog ljubimca?

Mravojeda.

Da li pušite?

Ovisi što. Po tom pitanju sam prilično izbirljiv.

Gdje biste voljeli živjeti?

Na nekom većem drvetu.

Po tome što i koga tražite, nazvali biste sebe..

Lovcem na ucijenjene glave.

Vaši omiljeni filmovi?

Doktor Živago, Doktor Moreau, Bilo jednom na Divljem Zapadu, Šaka puna dinamita, Tom Horn, Anđelovo srce, Čovjek koji je pao na Zemlju, Tommy, Butch Cassidy i Sundance Kid, Jeremiah Johnson, Zulu, Filbijeva konspiracija, Uhvatite Cartera, Samo dva puta se živi, Crni tulipan, Taxista, Razjareni bik, Apokalipsa danas, Kosa, Teksaški masakr četkicom za zube, Zli puževi, Ben Hur xxx, Moj tata je vanzemaljac...

 

Koje navike vas kod drugih najviše iritiraju?

Kada netko gura prst u nos i kasnije obliže taj isti prst.

Opišite sebe kao osobu.

Ja sam dobra osoba sa nekim lošim osobinama. Kako to objasniti? Pa čuli ste za onu izjavu da u svakom dobru ima zla i u svakom zlu ima dobra. Zlo je to što pušim, pijem, drogiram se i kradem torbice bakicama na pijaci, a dobro u svemu tome je što znam da to nije dobro.

Koje stvari vam najviše daju samopouzdanje? Kada biste mogli mijenjati jednu svoju osobinu, što bi to bilo?

Samopouzdanje mi daje spoznaja da još uvijek hodam, umjesto da se rukama odgurujem u invalidskim kolicima, a moja osobina koju bih mijenjao je kopanje nosa srednjim prstom.

Gdje ste upoznali svoje sadašnje prijatelje? Opišite svoj krug prijatelja.

Svoje sam prijatelje upoznao u birtiji i ne zna se tko je luđi od nas.

Kakav je vaš pogled na duhovnost i kako se to odražava na vaše stavove?

Duhovan sam koliko i Dalai Lama, a na mene se to odražava tako što dnevno jedem samo činijicu za rižu, dakako praznu. I čitam duhovne knjige

Da li ste član nekakve organizacije, kluba, udruge?

Član sam Kju Klux Klana, KUD-a Lipa, karate kluba ˝Udri ga po pički pa bježi˝ i član mladeži Moskovskog baleta.

Kako ste inače provodili slobodno vrijeme? Sport? Hobi? Kako ste ranije provodili vikende?

Slobodnog vremena baš i nisam imao, pa ga nisam provodio, za sport sam presmotan, hobiji su mi nestali skupa sa djetinjstvom, a vikende sam provodio u pranju suđa koje se nakupilo u kuhinji tokom tjedna.

Kakvi su vaši politički stavovi? Pripadate li nekoj političkoj stranci ili organizaciji? Koliko vas zanima politika?

Moji politički stavovi su slijedeći; -treba srušiti sadašnji svjetski poredak i stvoriti novi, kojim će upravljati Woody Allen. Politika me inače zanima toliko da odmah zaspim čim društvo za šankom pređe na političke teme.

Koje jezike govorite, pišete, poznajete?

Govorim, pišem i poznajem tri jezika, engleski, koptski i sanskrit.

Kada biste mogli izaći sa bilo kime, tko bi to bio?

To pitanje si često postavljaju osobe osuđene na dugotrajno robijanje, i mislim da uopće ne bi birali s kim će izaći, samo da ih taj netko izvede van.

Koji bi bio savršeni scenarij za prvi izlazak sa nekom osobom?

Da mi odmah bez pitanja baci noge oko vrata.

Što je za vas sexy? Što je za vas sexy na vašem partneru?

Partnera trenutno nemam, a za mene je iznimno sexy sve ono što žene inače smatraju seksističkim (volim dobro dupe, velike sise, lijepo lice i žene smatram seksualnim objektima)

Koju vrstu glazbe volite? Napišite par koncerata ili priredbi na kojima ste bili.

Rock, hard rock, psihodeliju i nešto pop glazbe 80-ih. Koncerti? Tu se stvarno imam čime pohvaliti –Queen, Stonesi 2x, Led Zeppelin 2x, Santana, David Bowie 2x, Billy Idol, Omega 3x, Sting, Peter Gabriel, Bruce Sprengsteen, Aerosmith -svi perfektni, a Bob Dylan pod rubriku -nikad više ni pod prijetnjom smrću.

Koji su vaši omiljeni citati iz knjige, filma, pjesme... ?

1. -Vodite ljubav, a ne rat. -(Mahatma Gandhi izjavio nakon što je izazvao sukob između muslimana i Hindusa u kojem je poginulo milijun ljudi. 2.-Fucking God -Uzvik Marlona Branda na početku filma Posljednji tango u Parizu.

Koju srednju školu /fakultet ste pohađali? Koji su vam bili najzanimljiviji predmeti u to doba?

Srednju Gimnaziju i Poljošicu, a fakultet Poljoprivredni. U ono vrijeme mi nijedan predmet nije bio zanimljiv, ali danas su mi nekako svi zanimljivi, jer ih više ne moram štrebati.

Gdje ste rođeni i gdje ste sve do sada živjeli. Navedite neka mjesta koja ste proputovali.

Rođen u bolnici, a živio uglavnom u Astralnoj dimenziji. Propješačio sam čitav svijet, a gdje se nije moglo pješice, tamo sam morao preplivavati (npr. iz Europe u Indiju).

Kojom se vrstom posla bavite? Koliko dugo ste u tom poslu? Da li uživate u svom poslu?

Bavim se ekološkim razvrstavanjem smeća. Na to me strogo upozorio predstavnik stanara rekavši -Ili to ili novčana kazna. -U tom sam poslu već nekoliko dana i ne mogu reći da baš uživam u njemu. Inače sam spisatelj, tome sam posvećen već desetak godina, i nekad u tome uživam, a nekad proklinjem sebe što sam izabrao taj poziv.

Kada biste mogli odabrati jednu osobinu, poput osobina superjunaka iz crtića, koja bi to osobina bila?

Ne volim superjunake, jer oni po pravilu uopće ne ševe.

Koji su neki od vaših životnih ciljeva? Gdje vidite sebe u naredne dvije ili pet godina?

Moj životni cilj je da netko od kompetentnih osoba tj. književnih kritičara, jednom već pročita moj prvi roman od 536 stranica od početka do kraja, i da ga pravilno shvati. Drugim riječima, čini se da je to nemoguća misija. Gdje se vidim za dvije godine? Za stolom pred kojim čeka dugački red da im napišem posvetu za prvu knjigu. Za pet godina se vidim za stolom pred kojim čeka dugački red da im napišem posvetu za svoju petu knjigu.

 

Doktori su proanalizirali test i zaključili da se tu nešto počinje kvariti.

Nakon nekoliko neuspjelih testiranja liječnici su prešli na drastičniju metodu.

–On nam se otima i smije nam se. Moramo ga uozbiljiti, a i šokirati, ako treba. Ovo ne vodi ničemu. Gubi se u svojim fantazijama. Moramo ga vratiti na pravi put.

Glavni doktor, sada već moj stari znanac, jednom mi je prilikom rekao;

-Kod vas se pojavio ozbiljan psihički poremećaj nakon pogibije svih članova vaše obitelji u saobraćajci. Pronašli su vas sasvim golog na ulici u pol bijelog dana, kako ustima sišete auspuh Harleya Davidsona, koji je bio parkiran na ulici, a zatim ste goli prehodali nekoliko milja do prve benzinske postaje, stavili u svoju stražnjicu vrh cijevi punjača benzina i pustili benzin neka curi u vaš, s oproštenjem, šupak, dok vam je iz usta virila zapaljena cigareta. Zato smatramo da ste opasni po sebe i svoju okolinu i doveli smo vas ovamo. Možda će trebati mjeseci, ali obećavam vam, opet ćete biti onaj stari, kakav ste nekad bili. Ne brinite, biti ćete potpuno izliječeni.

-Moja obitelj? Imao sam obitelj? A sad sam sâm, napustili su me zauvijek. Zauvijek, zauvijek, zauvijek, zauvijek...

Tupost, tama, mrak, udarac.

 

*

Ponovo sam se probudio u sobi u kojoj sam već ispočetka boravio, okružen potpuno nepoznatim licima. Sumaglica je bila moj svijet. Opet sam se budio s vremena na vrijeme, slušajući glasove i rečenice čiji su fragmenti dopirali do mene.

 

*

-Nesretnik, opet prolazi sve ispočetka, -reče Hendrix Morrisonu. –Opet će ga bosti, hipnotizirati, usađivati mu lažne sugestije i podatke. Slutim da će ovaj puta biti još žešći prema njemu. Uvidjeli su da se oteo nadzoru. Jadnik, a lijepo smo mu rekli, -Igraj njihovu igru, pravi se lud i učini da povjeruju da su uspjeli da te preobraze.

-Moramo ga nekako izvući, -reče Janis. –Potpuno će ga upropastiti. Moramo ga osloboditi. On nam je od presudne važnosti, a da toga nije ni svjestan. Što ćemo?

-Ne brini, imam plan i rješenje kako pobjeći iz ove umobolnice – laboratorija, u kojoj smo mi samo štakori za eksperimente. Čim ga puste iz samice opet se neće sjećati toga tko smo, pa će nam trebati vremena da ga opet pridobijemo, a onda samo treba pomno isplanirati trenutak, i vani smo, -reče Hendrix.

-A kakav je to plan? –upita Janis.

-Ne brini, obavijestit ću vas na vrijeme.

-Zar je moguće pobjeći odavde? -upita Morrison.

-O jest, jest, itekako, samo još moramo složiti sve kockice mozaika, i kad se sve poklopi, onda idemo. Samo nas četvero.

-U redu. Nije baš da ti vjerujem, munjeni Hendrixu, ali daj bože da uspije. Nadam se samo da nisi ponovo konstruirao balon koji će nas odnijeti gore u  zrak i kojim ćemo preletjeti ogradu, koja se proteže oko šume koja okružuje ovu fašističku ustanovu, -reče Janis.

-Ne brini, od onda sam dosta sazrio, -odgovori joj Hendrix. –Vidjet ćeš

već.

*

-Onda, gospodine Jones, jesmo li bolje? -upita me glas kojeg nisam

mogao pripisati nikome, jer vid mi je još uvijek bio zamućen. –Sjećate li se ičega, tko se, odakle ste, čime se bavite...?

-Sjećam se samo toga da se zovem James, ničega više.

-Ništa ne brinite, mi ćemo Vam pomoći da se prisjetite, samo malo strpljenja. Ne ide to preko noći. Ići ćemo malo po malo i uspjet ćete. Mi smo najbolji u tome. Do viđenja za sada. Posjećivati ću vas svaki dan da bih pratio vaš napredak.

*

Nakon što sam ponovo prošao cijeli proces ispočetka, dopustili su mi da izađem iz svoje samice, i ekipa 27 me je opet prihvatila u svoje okrilje. Morali su mi sve ispričati ispočetka, uvjeriti me da su oni pravi Hendrix, Morrison i prava Joplin.

U jednom trenutku u kantini, kad nije bilo nikoga u blizini, Hendrix mi prošapće na uho; -Slušaj, James. Izlazimo. Ovdje će nas na kraju u potpunosti uništiti, i mene i njega i tebe i nju. Sve je spremno, čekamo samo pravi trenutak, a onda idemo, a svakako i ti sa nama. Moramo još malo sačekati da budeš u boljoj fizičkoj kondiciji i spreman za bijeg, jer neće biti nimalo jednostavno. Progoniti će nas nemilice. S tim rizikom se svakako moramo suočiti, ali prvi korak je izaći odavde, ako bog da, a onda ćemo planirati dalje.

*

 

Došao je i dan D. Janis nam je saopćila da je u toku šetnje danas u šumi uz ogradu uočila medvjeda prilijepljenog na ogradu pod strujnim naponom i da je taj uski dio ograde ostao bez napona. Hendrix je tada rekao;

-E sad ćete vidjeti što mogu. Pođite za mnom.

Odveo ih je u praonicu, u kojoj u to doba zbog ručka nije bilo nikoga.

-Pogledajte ovo, -reče ostalima.

Ono što smo vidjeli sve nas je zapanjilo. Pred nama su stajali ogroman zvučnik, pojačalo i pored njih električna gitara.

-A gdje si, zaboga, sve ovo skrivao do sada?

-Uglavnom u šupku. Ma šalim se. Samo sam dijelove, jednog po jednog, prošvercavao u šupku. A kad sam sve sastavio, onda sam pojačalo i zvučnike držao, zahvaljujući svom prijatelju, u praonici rublja pokraj perilica, gdje su bili prilično neupadljivi. Ponekad bi netko pitao, -A što je ovo? -Takvima smo ja i moj prijatelj odgovarali; -Ništa, samo novi stroj za kemijsko čišćenje, poboljšanog dizajna. A ako je netko od njih posumnjao u ovu priču i inzistirao na tome da mu pokažemo kako taj stroj za čišćenje radi, takvog smo morali ubiti.

-Uh, -stresao sam se.

-Što je? Imaš nekih primjedbi? –upita Hendrix.

-Pa to sa ubijanjem...

-Čuj, muškarac ponekad mora učiniti ono što mora učiniti. A osim toga, time smo ih spasili onoga što očekuje sve koji su tu u ovoj ludari. A pazite sad, - reče Hendrix, prikopča gitaru na pojačalo i razvali par akorda, nakon što je pojačao zvuk do maksimuma. Žbuka se s plafona počela odvajati nakon ovih teških rifova. Još kad se Janis priključila svojim glasom i počela pjevati ˝Cry baby˝, sva stakla u hodniku su popucala, iako su bila blindirana.

-Jesmo ti nešto dokazali, James, -upitaju me Janis i Hendrix. –Znamo da si sumnjao u naš identitet.

-Jeste, dokazali ste. Sad, kad su svi prozori porazbijani, možemo pobjeći kao ljudi, kroz prozor, a ne kroz kanalizacijsku cijev punu govana.

Izašli smo kroz jedan od prozora, uputili se u šumu, pronašli spaljenog medvjeda, na tom mjestu popeli se preko žičane ograde i nestali u noći.