Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neizživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima.  

 

 

Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Mnogima se čini da glumac uvijek više zna od onoga što oni kao gledaoci mogu i smiju znati.

Glumac živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život.  

Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, ali on je u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela koje onda živi osjećaje.  

 

 

Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar.  

Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.
Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao, a u njemu se ponovo budi osjećaj da je čovjek od krvi i mesa.

Glumac napuštajući scenu, ne zaboravlja osjećanje osjećaja i postaje jedan od protagonista u velikom svjetskom teatru, najvažnijoj premijeri njegova života, svjestan da je to jedina premijera bez reprize.
Mnogodimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek kao vi i ja može puno više od svog običnog, svakodnevnog djelovanja u društvu.

• U čemu je glumac jači od nas?
• Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu?
• Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših?
• Zar je u njegovom tijelu proces samoosjećajnosti savršeniji od našeg?

On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas i zaražuje publiku.
Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i što je glumac odradio, bez da su prije toga pitali i tražili savjet od gledaoca. Glumac govori i tijelm i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju i osjećaje boli i tuge pretvoriti u umjetnost.

    

 

  U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču.  

Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i neželjenoj šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela.  

Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti za cvjetanje cvjetova ljubavi.

 

 

Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvjetove treba sasušiti u sebi.    

Danas je dan USKRSNUĆA, ljubav je pobijedila zlu misao i uskrsnula da bi mi mogli živjeti. Pogledajte sa mnom jednu od najpoznatijih slika Uskrsnuća od Matiasa Grünewalda. Ovako je umjetnik vidio trenutak pobjede nad zlom i ovjekovječio ga na Isenheim- skom oltaru. Ljubav je pobijedila zlo, trenutak koji slavimo već dvije tisuća godina, spoznaja tog trenutka nas čini sretnima.  

Sreća!!!!!!    

 

  Stvorimo si pri tome misaonu sliku sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom pupoljaka sna.

     

 

  Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu.
Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznti ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru.  

  

 

Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i na koncu glas. Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. 

 

 

Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.  

  

 

Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče i širi se našim tijelom. Kada ih oživimo, ne treba se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. To su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz.

Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

 

 

  Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru.  

Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo.

U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja.  

Na taj način pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. 

 

 

Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama, pričinja nam se kao da smo se okupali u zdencu vječnog života.  

  

 

Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva.

Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život.

Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se budi ljepotom trenutka.

Sjedinimo osjećaje i razum, zavolimo dan u kojem se budimo, predajmo tijelo i dušu dobroćudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koje nas obogaćuju umijećem osjećanja osjećaja i lakoćom postojanja.  

      

SRETAN VAM USKRS!!!