"Oni koji proučavaju neurofiziologiju ljudskoga intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Penfield
Tamo na vrhu, u oblacima, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja, univerzum umnoga u nama.

Mozak i univerzum umnoga u nama

Slika internet stranica (Bild: Stockxpert)ETH, Zürich

Smjestivši se na samom vrhu našeg tijela unutar kostiju lubanje, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli, usmjerava naše osjećaje, stvara našu svjesnu spoznaju stvarnosti, oblikujući naš utjelovljeni um.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom univerzuma. Ta tvrdnja, jasno, godi mom egu i mojoj samosvijesti, ali kao što univerzum svojim pokretom priča svoje priče i ne odaje sve svoje tajne, tako mi moj mozak mislima poručuje da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti njegovo, tajnom obavijeno, djelovanje, da nitko nije uspio stići do izvora energije kojom on neprekidno širi univerzum umnoga u nama.
Priča koju mi mozak priča slična je bajki koja još uvijek nema završetka. To je priča o evoluciji čovjeka, kojoj je mozak svojim razvojem promjenio tijek. Osjećajući se dobro u čovjekovom tijelu, za uzvrat mu je podario svjesnu spoznaju i mogućnost izražavanja i opisivanja svjesno spoznatih činjenica. U tom vremenu je mozak naših davnih predaka, počeo spoznavati, ponavljati i pamtiti podražaje, predavati ih umu koji ih je obrađivao i vraćao u mozak kao nove podatke.

Pohranjujući te podatke mozak je postao sam izvorom novih informacija. S vremenom to više nisu bili samo fiziološko, biološkokemijski procesi nego su se u moždanim ćelijama počeli odvijati dinamički procesi povezivanja različitih utisaka koji su, kao bljesak svijetlosne energije, stizali u njega i širile njegov utjelovljeni um koji je postajao sličan zvjezdanom nebu. Svaki novi podražaj, svaka nova ideja je zasjala zvjezdicom nove spoznaje. Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosne, čovjekovu misao.

http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/

Revolucija u glavi

Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju naša neurološka saznanja.
U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, pamćenje spoznaja i doživljaja, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Odgovori se nalaze u tvrdnji da moj mozak i moj utjelovljeni um odlučuju zajedno, da se tu u univerzumu umnoga u meni odvija cijeli moj život.


Moja slobodna volja

Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda sljedeći ih djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što odlučujemo, nego smo odlučili ono što već radimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", što komunicira s mozgom prije čovjekove svijesti.
Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se pitamo: Da li se može upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja" ?
Znanost nam tvrdi da je to moguće.

Ako koncentirano gledamo ovu kocku, geometrija njenog prostora se pred našim očima mijenja.
Neckerova kocka, poznata iz mnogih testova svjesnosti i spoznaje, koju je konstruirao, švicarski kristalograf, Albert Necker. Promatrajući kristal oblika kocke pod mikoskopom, činilo mu se da kristal mijenja oblik. Nacrtao je kocku na papir i promatrao je. Kocka je, kao i kristal, pred njegovim očima mjenjala oblike. Prema tome je zaključio da se metamorfoza kocke ili kristala ne događa na papiru ili u kristalu, nego u njegovom mozgu.
To je dokaz da je naš mozak svojim, neprestanim i često za nas tajnovitim djelovanjem, posrednik u svim svjesnim i podsvjesnim životnim procesima.
Znanost je svojim sve bržim i bržim razvojem izazvala revoluciju u našoj glavi,
revoluciju 21-og stoljeća.

Univerzum umnoga u nama

Mozak, utjelovljeni um i tijelo su međusobno ovisni i svojim usklađenim djelovanjem, stvaraju i održavaju našu životnu energiju. Pošto ona još uvijek nije dokazana, zakonima klasične fizike i matematike, spada u metafiziku našeg uma, našeg misaonog bogatstva koje ne podliježe uticajima naših iskustava, ta energija djeluje po zakonima univerzuma i stvara univerzum ljudskoga uma.
Već godinama promatram i studiram ljude, pokušavam im, koliko je u mojoj moći, pomoći da sjedine misaoni i emotivni um u univerzum umnoga u sebi u kojem će, kao nekada davno na antičkom Olimpu dvostruka bića, uistinu prisustvovati gozbi svoga života.
U glavi svakoga od nas postoji mozak kojim mislimo, koji nas je učinio svjesnim bićima, ali u našem "mozgu" postoji još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja našim imunim sustavom. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog, često svjesno nespoznatljivog, prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi je izraslo iz središta za spoznaju mirisa i posjeduju ga i sve životinje. Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Iz tog dijela mozga izranjaju "simpatija", "antipatija" i "empatija". U misaono- osjećajnom labirintu su zrcalni neuroni kojima cijeli život suosjećamo s drugima, u drugome tražimo svoju sliku i priliku, pokušavamo od partnera i od ljudi koje u životu srećemo, učiniti ono što oni u svojoj suštini nisu i zaboravljamo da se osnova našeg postojanja krije u izreci velikog uma Nilsa Bohra "Contraria sund complementa" i da je upravo to zakon iz kojega se sve, pa i "condicio humana", u univerzumu razvilo.

Antonio Damasio, portugalski neurolog i neurofiziolog koji živi i radi u Americi, me je svojim znanstvenim radovima opisanim u knjigama "Descartesova zabluda.", "Osjećam, dakle postojim" i "U potrazi za Spinozom" uveo u taj čudesni svijet našeg istinskog postojanja. Čitajući njegove misli u mojim neuronima se doista počela oslobađati, do tog trena, nepoznata energija kojom sam počela drugačije osjećati samu sebe. Počele su se stvarati nove sinapse i ja osjetih umrežavanje mojih misli sa osjećajima koje do tada nisam poznavala.
U mom misaonom- osjećajnom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam do tada prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune, djetinje sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav. Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti.
Tko sam ja doista? pomislih i začuh odgovor koji je nastajao u onom skrivenom dijelu mene i odzvanjao iza mojih misli.
"Uđi u univerzum svoga uma i zaustavi se u trenutku u kojem se skupila tvoja prošlost i tvoja sadašnjost, u istom trenutku u kojem ti sanjaš budućnost. Tek tamo možeš spoznati svoje misaono, emotivno i fenomenološko "ja", tek tada ćeš osjetiti tko si uistinu ti."
"Što je moje fenomenološko "ja" ?"
"To je most između tvojih misli i osjećaja, pronađi taj most u sebi samoj. Na njemu se sjedinjuju tvoji trenutci u istinsko postojanje. Iza njega se, u dubini tvoga utjelovljenog uma, krije Kafkin nepronađeni Zamak. U zamku spava još neprobuđena luda u tebi."

"Luda?"

Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U tom trenutku počinje autentična, slobodna životna igra. Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/