"Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode, te ono što obuhvaća tvoj život, ja kćer mudrosti, njena ljubav, sve to nosim u svojim grudima." šapće mi Sofija majka svjetla nad svjetlima.
"Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna."
"Život je pokret, titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično vjesnicima neba, šire vijesti o nastajanju druge sile koja uvjetuje tvoj život na plavom planetu." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima svijetla,
"Koja je to sila?"
"U njoj se krije tvoja peta protega." Sofija će nježno.
"To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti."
"Fotoni su i treptaji moga sna, pa čine i onu svijetlost koju tvoje oči vide i tako svojim postojanjem u isto vrijeme organiziraju ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma." Sofijin glas je titrao bijelom bojom danjeg svijetla i odzvanjao u mojim unutarnjim ušima.
"Ljepotu univerzuma stvara harmonija njegovih pokreta i iz njih proizašao sklad boja. Svijetlost na svom dalekom putu do mojih očiju ostaje uvijek lijepa, ali ono što moje oči uistinu vide je samo isječak iz velikog spektra njenih valnih duljina, skale usporedive s tonovima zvuka koji, kao simfonija univerzuma, za moje uši inače ostaju nečujni." šapnuh nesigurna u ono što govorim.
"Ti sada čuješ boje i ulaziš u dubinu mog postojanja. Vrati se trenutku i sjeti se onoga što je o svjetlosti već napisano." glas je bivao sve tiši.
"Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo." sjetih se lekcije iz škole.
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi.
Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena.

Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja ponovo vidim starca tužnog lica koji je tvrdio da sve teče. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja.
Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.
Da bih mogla pisati o svijetu izvan očevidne stvarnosti budim ludu u sebi. Dozvoljavam joj da vam ona u moje ime, kao nekada davno dvorske lude kralju, govori o mojim istinama. Luda u meni se suprostavlja ustaljenom vjerovanju i bez stvarnih dokaza govori o svom doživljaju svijeta koji nastaje u mojoj glavi. Bljesak se u mojim očima iznenada oblikova u prozirnog vjesnika neba zlaćane kose i krila.

Anđeo, čuvar zvijezde pod kojoj sam rođena, se osmješkuje ludi. Luda i anđeo u dijalogu me uvode u svijet iza stvarnosti.
Potaknuta anđeoskom idejom ja puštam ludu da mislima luta tijelom i traži izvor iz kojeg iskaču biofotoni i usmjeravaju moje ćelije na djelovanje.
"Ti si elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Tvoji fotoni su posrednici između tebe i života, oni unose svijetlo u sve tvoje ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u tvojim genima." govori mi luda u meni.
"Taj neprekidni rad u najsitnijim djelićima moga tijela nije mjerljiv, ali je mjerljivo svijetlo koje, milion puta slabije od danjeg svijetla i tako za ljudske oči nevidljivo, napušta moje tijelo i širi se u mojoj zlaćanoj zvijezdi." misao zatreperi u zrcalima sna.
Anđeo čuvar mi treptajima struna potvrđuje ono što sam mislila.
"To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini. Kada gledam zemlju iz oblaka čini mi se da vidim polje puno krijesnica."
"Kako nas razlikuješ od krijesnica?"
"One svijetle samo u ljetnim noćima i samo na određenim mjestima. Njihov sjaj je svjetliji, ali manji. Skupljene u roju sliče na tepih. Vi svijetlite cijelu godinu i brojniji ste. Neki od vas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada jedan od vas umre njegovo svijetlo poleti u nebo."
"Tada se naše zvijezdano tijelo spaja s univerzumom."
"To je trenutak kada postajete dio vječne svijetlosti. Vaši valovi se sljubljuju sa strunama te vječne energije, tada se vaše misli vraćaju izvoru, koji vi još niste otkrili." anđeoski glas satkan u tonove simfonije univerzuma iznosi još nedokazane istine.
Luda u meni trijumfira i potvrđuje moje tajne misli.
"Nespoznavši uistinu to unutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse ti te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivaš ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivaš nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir." luda me svojim osmjehom poziva na novu pustolovinu kroz san koji sam počela budna sanjati.

U mojoj glavi je nastao potpuni kaos. Čini mi se da sam ušla u vrijeme karnevala, jer pred mojim očima plešu maske, dok se u moje misli upliću glasovi iz prošlosti i mješaju s novim spoznajama. Anđeo čuvar i luda plešu svoj krabuljni ples i uvlače me sve dublje i dublje u neko novo stanje svijesti. To više nije san, to je spoznaja mog dosadašnjeg unutarnjeg sljepila.
"Zatvorena u tami neznanja ti, slično ljudima u Platonovoj špilji, nesposobna da koristiš unutarnje svijetlo, živiš samo sjene stvarnoga života. U tom mrtvilu osjetila ti tražiš ljubav, sreću, mir i spokoj izvan tebe same." glas lude se širio valovima novih nijansi mog unutarnjeg blještavila.
"Nesvjesna, špilje u kojoj živiš, ti umrtvljuješ energiju spoznaje, gubiš osjećaj za širinu horizonta koji se zrcali u tebi samoj" anđeoski glas pojača igru svjetla i tame u meni .

"Ne uspijevaš spoznati vrijeme koje onda uistinu kao rijeka bez povratka, protiče pored tamnice u koju si se sama okovala." luda udahnu tračak neke nove istine u moju misao.

"Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja mojim životom." sjetih se jedne davne teorije o elektromagnetizmu.

 

Luda i anđeo zatitraše novim slikama i ja vidjeh moju misao kako se kao val nečeg nepoznatog širi i raste na pučini spoznaje.
"Svijetlost, osuđena na dvojnost između čestice i vala, je možda bila ono prvo duplo biće iz kojeg se razvilo sve ostalo u univerzumu." novi val se nazirao i svojim gibanjem dostizao onaj predhodni.
Foton je najmanji djelić svjetlosti. On je svjetlost. U stanju mirovanja nema mase, ali foton nikada ne miruje, on nošen valovima koje sam izaziva postaje vidljiv za ljudsko oko.
Krabuljni ples pred mojim očima otvara uvijek nove mogućnosti spoznaje.
"Dali je foton onda uopće nešto dok se ne pokreće i ne širi valove brzine svjetlosti?" luda poziva ponovo Sofiju.
"Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Ti još uvijek nisi vidjela tvoje unutarnje svijetlo, ti misliš i ne osjećaš valove svojih misli, ne spoznaješ vrijeme koje njima stvaraš, ne brojiš njihove titraje, a foton pleše po površini atoma tvog života i u svom prostoru i vremenu stvara petu dimenziju, ne višu dimenziju nego postaje most između točke koju je dotaknuo i kontinuiranog pokreta koji se pri tome širi oblikujući iz trenutka u trenutak uvijek novi prostor. Peta dimenzija izrasta iz tvoje višeprotežnosti, ali u svojoj strukturi ostaje četverodimenzionalna."
"Znači li to da su moje misli moje unutarnje svijetlo?" pričinilo mi se da uistinu vidim taj misaoni dialog.
"One su svijetlo u tvojoj glavi koje se nošeno valovima misli širi cijelim tijelom. Svijetlo postaje uistinu tvoje svijetlo tek kada se sjedine tvoja svijest i podsvijest, kada tvoje misli dopru do svog podsvijesnog izvora."valovi Sofijinih misli su se spajale s mojima.
"Ako uspijem sjediniti svijest i podsvijest, hoću li tada vidjeti zrcaljenje univerzuma u sebi i prepoznati njegove tajne?" luda nadjača moje misli.
"Sjeti se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema." dobroćudni anđeoski glas je smirivao uzburkanost pučine moje spoznaje.
"Misliš na Helen Keller?" upustih se u konkretan razgovor da za tren ušutkam ludu.
"Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše." odgovara mi blagim tonovima anđeo
"Ali kod mene je drugačije. Ja ću sigurno vidjeti samo ono što sam već jednom vidjela, čuti ono što sam slušala. To mi se već dogodilo, kada sam lutajući labirintom kristala, tražila izvor ljubavi u sebi. Moje unutarnje oči mi ne odaju tajne."
"Varaš se. Ti još nisi svijesna da tvoj mozak vidi prije tebe ono što ti vjeruješ da vidiš, čuje prije tebe moj glas, prepoznaje prije tebe ljepotu kojoj se ti kasnije diviš. U tvojoj glavi, svake sekunde, nastaje novo umrežavanje svijeta u kojem živiš, tvoj mozak pozna multidimenzionalnost i poliperspektivnost o kojoj ti samo čitaš. Pokušaj to još neviđeno, još nečuveno vidjeti i čuti." glas anđela se mješao sa nijansam boja iz kojih su počele izranjati nove misli.
Poslušah anđela i krenuh na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje. "Tko su ti uljezi u mom postojanju?" pitam ponovo ludu u sebi.
"To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih sam nastala."

U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi.
"Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam"

 

"U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se luda.

U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh.
"Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski.
Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostorvrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život.
Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moj mozak nudi.
"Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma." začuh poznate tonove. To me luda bodri u pokušaju svjesne spoznaje svijeta u kojem sam rođena.
"Ja univerzum nikada nisam svjesno doživjela, kako ću onda prepoznati njegovo zrcaljenje?" pitam nesigurna ludu.
"Pronađi arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u tvojoj podsvijeti. One, iako ih ti nisi svijesna, utječu na tvoje razmišljanje." čujem glas anđela
"Kako ću ih prepoznati?"
"Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija."
"Tu u dubini moje duše nazirem samo sjene." suprostavljam se anđelu.
"Zamoli ludu u sebi da ti pomogne. Neka te ona povede u taj svijet sjena. Tvoje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatraš samo sjene stvarnosti. Sjene tvojih ideja te pozivaju na dvoboj. Doživi nešto kao rat sila u sebi i uz pomoć lude istjeraj, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe." anđeo me potsjeti na Giordana Bruna.
Luda, ponovo probuđena mojom sumnjom, me povede u svijet herojskih zanosa mojih stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima.
Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja.
Luda mi priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, o neuspjesima i nesigurnostima moje umorne duše. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.
"U svijetu u kojem živim je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati." javi se novi buntovnik u meni, odgojem oblikovana osobnost koja me usmjerava već godinama.
"Moraš uistinu doći do nule u sebi, do onog velikog ništa, koje se bori protiv svih tvojih iskonskih osjećaja, onog ništa što ti krade snove i nadu, guši želje i rađa predrasude. Pobijedi to veliko ništa, tog reakcionara koji ti sputava slobodu i tada ćeš u sebi osjetiti nove izazove." šapće mi luda.
"On je srastao s mojim mislima, oblikovao ih, određivao im smjer. Zbog njega su me cijenili, s njim sam ušla u svijet odraslih i zauzela mjesto među vrednovanima" rekoh tiho prisjećajući se odgojnih metoda kojima su klesali ženskost u meni.
"Ne nagovaram te da ga protjeraš iz sebe, nego da ga pripitomiš, da mu smanjiš prostor, da ga podsjetiš na početak kada si još bila djete veselja i sreće." luda svojim osmjehom prosu sliku djetinjstva pred moje oči i ja vidjeh sebe i djeda kako se smijemo Dumer Augustu crvena nosa i prevelikih cipela.
Probuđeni san djeteta u meni poče gasiti strahove, brisati predrasude i kidati lance navika koje su me godinama sputavale.