Pa koliko je meni taj problem poznat ja njega vidim slicno kao problem ujedinjenja Njemacke pod Pruskom hegemonijom u 19 stoljecu. Naime Njemacka toga vremena bila je zapravo sastavljena od 42 male knezevine izmedu kojih je svatko placao carinu. Pod Bizmarkom I njegovim ujedinjenjem "krvlju I zeljezom" doista je doslo do ujedninjenja ovih knezevina pod Pruskom hegemonijom. Ovaj socijalni proces bio je pracen velikim porastom romanticarskih I nacionalnih ideja I Wagner kao I Nietsche cine te izuzetne pojedince koju su uspjeli predstaviti snagu njemackog naroda I teutonskog plemena koje se sada udomacilo u novoj drzavi za koju je vrijedila Humboltova ideja: Jedan narod, jedan jezik, jedna drzava. Ali istovremeno ovaj proces je znacio I jacanje retrogradnih ideologija o posebitosti te teutonske epopeje pa nije stoga cudno da je Nietsche konacno misleci na njemacke prilike govorio o tendencijama barbarizma evropske I njemacke kulture. Europa je svagda bila pred pitanjima unifikacije I taj se problem proteze od Dioklecijana do Ortege y Gaseta u najnovijoj europskoj filozofiji. I koliko je meni poznato u ovom rasponu od gotovo 2000 godina postoji nekoliko pokusaja unifikacije Europe. Prvi takav pokusaj dogodio se stvaranjem Rimskoga Carstva koje je zapravo misljeno kao "meditarenian unity" medutim ta je integracija propala dolaskom slavenskih plemena u 6 I 7 stoljecu na istocne granice carstva kao I podjelom carstva na Istocno I Zapadno krscansko carstvo dakle podjelom na Rim I Konstantinopolj. Drugi veliki pokusaj unifikacije Europe dogodio se u srednjem vijeku djelatnoscu Katolicke crkve koja je u sintagmi coincidencia oppositirum zapravo vidjela jedinstvo europskog svijeta svakako jos u skolastickom ruhu odnosa Boga prema svijetu I crkvi. Kod Kuzanskog na primjer concordantia chatolica koja je predstavljala njegovu najunutrasniju potrebu zapravo je bila san o ponovnom uspostavljanju Rimskoga carstva zasnovanog na vrlo realnim interesima patricijskog trgovackog staleza. Kod Kuzanskog na primjer ovo je razmisljanje znacilo jedno stajaliste da je sve moguce suprotnosti moguce sjediniti I da se to sjedinjavanje poklapa u beskonacnome. Dakle concordatia chatolica koja je ta ideja jedinstva Europe znacila je istovremeno coincidetiu oppositorum- jedinstvo svijeta. Ovim je Kuzanski uzgred receno dao osnovni ton cjelokupnoj renesansnoj filozofiji u njenom odredenju stvarnosti kao stvarnosti koja nastaje a ne kao o nekom apstraktnom bicu. I ovdje se unifikacija Europe postavlja kao zahtijev razuma, kao ono sto je stvar diskursivne moci njegove a to je dakle beskonacnost apsolutne velicine. Na ovoj liniji misljenja stoje ,sto je mozda cudno u neku ruku, Hitlerov I Musolinijev pokusaj unifikacije Europe u 20 stoljecu ali ta se unifikacije vise ne dogada filozofski da tako kazemo nego topovima I upotrebom brutalne sile. I ovdje je upravo filozofska ideja europskog jedinstva dobila materijalnu snagu oruzja. Znamo danas kakve su bile konzekvencije ove integracije. I konacno posljednja integracija je ova danasnja u kojoj sudjeluje i Katolicka Crkva u smislu osiguravanja kulturne I ideoloske baze jedinstva kao I putem banaka jedinstvenom monetom I kreditnim sistemom kao I cjelokupnim financijskim poslovanjem, slobodnom cirkulacijom roba, novca, zena, muskaraca I jezika. Medutim u svim ovim slucajevima europska stvarnost je bila jacanje nacionalnih pokreta I vladavina nacionalizma I rigidnog rasizma dok se u tendencijama pluralno organizirane Europe mogla uspostaviti jedna tolerantnija politicka I socijalna atmosfera. Odatle je proizilazila jedna ideja da Europa zapravo mora napustiti monoteisticke religije I nanovo se vratiti politeizmu starih kultura. Vjerojatno je ova ideja racunala podjednako na obnove starih mitologija kao sto je to bio slucaj sa nacizmom ali vjerojatno je takoder mogla znaciti I pokusaj napustanja jedinstva svijeta kojeg osigurava monoteizam I vracanje pluralnim religijskim konceptima koji su kako se vjeruje primjereniji europskoj zbilji. Ovakve dileme Europa ima I danas a kao ce se sve to razrijesiti to nitko pouzdano ne zna.

Anomija I europska zbilja!

Ova pitanja nisu nabacena bila samo nama danasnjima nego se socijalna teorija bavi ovim pitanjima od samoga pocetka. To je bio razlog da Durkheim objavi knjigu pod signifikantnim imenom Suicide I to negdje tridesetih godina svakako potaknut pitanjima evropske zbilje smatrajuci da je proces socijalne entropije isto tako kao I proces socijalne anomije moguce pratiti preko stope samoubojstava. I ako se pogleda njegova prva tabela o stabilnosti suicida u europskim zemljama u apsolutnim figurama onda taj proces slijedi od 1841 godine do 1872 godine otprilike ovako: za Francusku od 2800 do 5100 suicida porast, za Prusku 1600 do 3500, za Englesku od 1300 do 1500, za Saxony od 290 do 700, za Bavarsku od 240 do 420 I za Dansku od 330 do 480 u zaokruzenim ciframa. Dakle za ovaj period kojeg karakterizira industrijalizacija, integracija europskog prostora posebno Njemacke pod Pruskom hegemonijom, porast romanticarskog I nacionalistickog zanosa vrijedi porast socijalne anomije izrazene kroz broj suicida u apsolutnim vrijednostima za 2 do 3 puta. Isto tako moguce je mjeriti onim parametrima koje je Durkheim ogranicio samo na broj suicida naime kroz opci mortalitet stanovnistva u smislu mjerenja skale suicida kao I skale opceg mortaliteta. Konacna I najtragicnija bilanca ovih podataka koju Durkheim nije naveo ali je izgleda pretpostavljao jest takav ekstremni primjer zrtava Prvog Svjetskog rata kojeg on vjerojatno takoder ima na umu. Tome treba dodati I broj zrtava Drugog svjetskog rata jer je u oba slucaja rijec o konzekvencijama anomije koja je pracena od polovice 19 stoljeca. Takoder ne treba smetnuti sa uma ovom prilikom niti Engelsove navode I zapazanja tamo negdje pred kraj njegova zivota , cini mi se 1895 godine, kada predvida moguci europski rat u skoroj buducnosti potaknut ekonomskim analizama I uvidima toga vremena. Prema statistikama koje su nam dostupne najveca rata suicida godisnje za 2004 godinu na 100000 stanovnika odnosi se na takozvane tranzicijske zemlje I ona izgleda ovako prema broju muskaraca I zena: Litvanija 70,14, Bjelorusija 63,10, Rusija 61, 10, Kazahstan 51, 9, Madarska 45, 12, Slovenija 38, 14, Ukrajina 43, 7, Estonija 35, 7, Hrvatska 30, 10, Srbija 28, 10. U komparaciji sa Sjedinjenim Drzavama ove su stope gotovo 3 puta manje I za USA iznose 18, 5, za Australiju 17,5, za Italiju 11,3, Izrael 10,2. Najmanja rata suicida izmjerena je u zemljama Gvatemala 3,1, Paragvaj

4,1. Prema nasem iskustvu a uzimajuci u obzir nacionalne parametre za tranzicijske zemlje na Balkanu najveci broj na koji se odnose ove cifre odnose na pripadnike naroda prijasnjeg hegemona Ruse odnosno Srbe koji su cinili osnovu prijasnje socijalisticke vlasti ali takoder I na one pripadnike naroda koji ne predstavljaju pripadnike nacionalne matice koja se konstituirala u svoju samostalnu drzavu prema Humboltovim programima. Ova pitanja bila su svojevremeno predmet sirokih diskusija koje sam potakao u Hrvatskoj iz cega su nastali znacajni prilozi na tu temu a medu njima I prilog Madara Sergeja Flerea koji je smatrao vec 1984 godine da ce situacija vjerojatno ici vise na stetu pravoslavlja. Katolicka crkva cijeli je problem postavila kao problem brige za buducnost isticuci da se danas malo tko brine za nasu sudbinu a ako se I brine nekako onda se brine nevoljko I bez poleta.

zlatan gavrilovic kovac