"Ja nemogu objektivirati moje tijelo, jer ja sam moje tijelo", napisao je Jean Paul Sartre u svojoj knjizi, "Das Sein und Nicht" "Bitak i ništa".

Filozofija i fenomenologija uma nam danas objašnjavaju da je univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama veči i snažniji od samoga tijela koje mnogi samo materijaliziraju i izvana njeguju.

Kako si rastumačiti tijelo i razumjeti njegov jezik?
Naziv hermeneutika je proizašao iz grčke riječi hermeneutes što u doslovnom prijevodu znači tumač.

Hermeneutika, ne tumači nepoznato, nego nas poziva na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji nepoznatog. Ona ne nudi konačna rješenja i ne shvata razumijevanje kao gotov produkt nego proces kontinuiranog razmišljanja. Umijeće razmišljanja, dianoetika nas uvodi u svijet hermeneutike tijela i pokreta.

Hermeneutiku moramo shvatiti kao umjetnost razumjevanja i osobne interpretacije. Dianoetikom mi misaono poniremo u sebe samoga, spoznajemo sebe samoga u svijetu u kojem živimo. Dianoetika i hermeneutika tijela i pokreta su sastavni dio samospoznaje, samorazumjevanja, samoodgovornosti i samokritike te jedan od važnijih elemenata samosnalaženja u svakodnevici.

Temeljni kanon interpretacije onoga što smo čuli ili pročitali glasi, znati u onom što smo načuli ili u pročitanom tekstu pronaći strukture, uzroke, uvjete i mogućnosti tog čuvenog ili pročitanog, a onda iz njih, svojim umijećem razmišljanja izvući značenje i smisao napisanog, za sebe samoga.
Hermeneutika svoju karakterističnu oštrinu dobiva u trenutku kada se ostvari razumijevanje između pitanja i odgovora.

Znanost nam, da bi se razvijala, nudi mogućnosti njenog intepretiranja razvijajući i teorije za to.

Tako je nastala opća teorija interpretacije, kojom učimo principe razlaganja, dakle, analize problema ili teme, a nova teorija umreženog razmišljanja nas navodi na sintezu do sad naučenog s onim što još trebamo naučiti.

Osnova tih teorija, je misao kao takva, misao o nečemu, pa na koncu i misao o sebi samome.
Prirodna znanost se bazira na eksperimentalnom iskustvu, ali spoznaja tih eksperimenata nastaje tek kroz razumjevanje prirodnih procesa, samim procesom razumjevanja.
Hermeneutika novog vremena, nas vodi u osobnu interpretaciju novih zakona o biti materije, dakle, interpretaciju nečega transcendentalnog, nečega izvan našeg iskustva.
Tu se javljaju pitanja:

• Što je materija?
• Što je energija?
• Je li moje tijelo materija ili energija?
• Što je pokret?
• Što je prostor?
• Kako nastaje geometrija moga tijela?
• Kako nastaje prostor u kojem se krećem?
• Šta je vrijeme?
• Kako nastaje moje vrijeme?

Razumjevanje, kao uvjet interpretacije, izrasta prvo, iz znatiželje i zanimanja za neku temu ili problem u praktičnom životu.

Da bi uopće došlo do procesa razumjevanja, potrebno je međuljudsko komuniciranje i vječna izmjena znanja. Jedan koji zna i drugi koji želi znati. To su elementarne forme razumjevanja, nešto kao slova, koja zajedno oblikuju riječi.

Svakodnevica je osnova za učenje procesa međusobnog razumjevanja, koje počinje u trenutku nastajanja novih ideja i razlika u mišljenju i iskustvu.

Razmišljati dalje ili a priori odbiti novu ideju?

Naravno razmišljati dalje, jer ako a priori odbijemo novu ideju odbijamo i želju za upoznavanjem sebe samoga i svih, onih zatomljenih potencijala u sebi.

Znanost je nastajala na osnovu trijeznog i objektivnog ljudskog razmišljanja, međusobnog razumjevanja, pojedinačnog interpretiranja i zajedničkog zaključivanja.

Tako je u znanosti nastao tetravalentni kod, kao osnova metode za nastajanje prave spoznaje:

1. Neću i nemogu prihvatiti nešto što mi nije potpuno jasno
2. Poteškoće koje želim savladati moram prvo raščlaniti
3. Sredit ću svoje razmišljanje, koristeći već naučeno, po kategorijama i krenuti s najjednostavnijom, a onda povezivati s novonastalim mislima
4. Tek gotove i obrađene činjenice mogu biti ponuđene drugima.

S tako nastalom znanošću se danas odlazi na putovanja svemirom, otkrivaju genetske tajne, osmišljava nova tehnologija, stvaraju uvijek njeni novi produkti.

No uvijek postoji opasnost da tako nastala znanost stvori od nas pasivne konzumente, isključi nas iz zajedničkog razmišljanja, te da pritom zaboravimo osjećaj unutarnje slobode koja nastaje u stalnoj vezi sa slobodom svijeta u kojem živimo.

Naše pasivno konzumiranje rezultata znanosti je uzrok da ona često ostaje u sferama nerazumljivog. Ono što nije sebi samom dovoljno razjašnjeno, ostaje u sferi iracionalnog, a time neprihvatljivo i neupotrebljivo.

Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavši snagu ljudskog uma kao jedinke, koja samu sebe inducira i aktualizira, vječnim i neprekidnim misaonim potencijalom. Misaona snaga, mudrost na izvoru je uvjet razumjevanja i interpretacije znanosti.

Mudrost je kao fenomen teško objasniti i opisati, ali ako krenemo od filozofije koja u svome imenu već nosi mudrost, a onda još i ljubav prema njoj, tada nam postaje jasno da je u mudrosti sakrivena težnja za vječnim traženjem i otkrivanjem novih istina.

Čovjek je neusporediv unikat, a njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama. Zar to nije izazov za svakoga da razvija svoju mudrost tijela, da spozna mudrost na izvoru i razvija je dalje. To je poziv na napuštanje svakodnevnog načina razmišljanja i ulazak u novi kreativni svijet misaono- osjećajnih slika o sebi samome i svom postojanju.
No to nije ona davna Deskartesova rečenica "Mislim, dakle postojim", to mora biti sjedinjenje misli i osjećaja u konačnu samospoznaju.

Logično razmišljanje je osnova iz koje misao počinje, no misao ne smije ostati samo replika već naučenog ili doživljenog.

Problem praktičnog razuma postoji od uvijek. Svedemo li misao samo na praktično ponavljanje ustaljenih formi, bez osobnog eksperimentiranja, ona gubi svoje osnovno značenje.

Mislim, dakle postojim, a postojim znači živim. Život je vječno titranje bioenergije, prelaženje jednog njenog oblika u drugi, stalno gibanje, pokret.

Misao, energija našeg utjelovljenog uma, se mora razvijati i oblikovati njenim daljnjim kreativnim razvojem. Ona onda sama traži više, traži mudrost u odluci, povezuje se sa osjećajem koji oblikuje emociju kao svoj vidljivi oblik. Tijelo koje misli, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz misli i osjećaja pravilno oblikuje tijelo i prostor u kojem postoji.

Dianoetika i hermeneutika su stare filozofske discipline koje su preživjele stoljeća i uvijek iznova u svim vremenskim epohama dobivale potvrdu svog postojanja.

Interpretacija, razlaganje, prevođenje ili jednostavno tumačenje i razumjevanje se i danas kriju u korijenu tih riječi.

One su bile osnova razvoja jezika koji se kroz stoljeća razvijao da bi međusobno razumjevanje bilo lakše. No one nisu više samo metode znanosti, one su prije svega prirodno ljudsko svojstvo.

U svojoj gladi za znanjem čovjek je tumačio i razumjevao prirodu i njene zakone. Teorije pretvarao u praktičnost života. Dianoetika i hermeneutika su ucrtavale put, osmišljavale most između teorije i prakse.
Osnova razmišljanja i razumjevanja je jezik kojim se služimo, čija je osnova naš unutarnji jezik kojim sebi samima tumačimo i razlažemo misao. Na taj način pretvaramo dianoetiku i hermeneutiku u osobnu metodu za

• samospoznaju,
• samoosjetilnost,
• samoosjećajnost,
• samoodgovornost i
• samokritičnost.