Stojim na vrhu svjetlosne planine, u misaoteci Proustiani, i čujem šaputavu svjetlost koja se širi gradom sanjajućih knjiga. Dodiruje me ljepota ovog ovdje i ovog sada, miluju me strune vremena, kao moderni Ikarus letim ka suncu i nošena svjetlosnom dimenzijom probijam veo prostora i ulazim u treptaj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju Finnegans Wake, uranjam u njegovo snivanje, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom. Vidim jedninu u iskrama svjetlosti ljepote, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Streetom i spoznajem porijeklo života. U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano unutarnjim suncem baca sijenke na sve strane, sjenke koje postadoše putevi ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se samo sanja budućnost, kolaž, slika proizašla iz zrcala svijesti, iznjedrenea lomljenjem svijetlosti u kristalnoj prizmi postojanja.
Napustih viziju, sretna pogledah nebo i pričinilo mi se da vidjeh suze svetoga Lovrijenca, treptaj oka pun zvjezdane prašine i začuh suptilne tonove melodije koji me zaustaviše u sretnom trenutku svjesnog postojanja u ljubavi. To je bio treptaj oka, trenutak, jedini djelić vremena u kojem uistinu živimo svoj život.
bglavac
edin.kecanovic
