Dotaknuta nebojom, treptajem prolaznosti, osjetih hladnoću neizvjesnosti. Težak kamen sumnje se kotrljao obroncima svjesti i prijetio gnječem vjerovanja. To je apsurdnost postojanja u vremenu koje nespoznatno protiče kroz mene. Oćutih snagu lažne samostalnosti u metežu isprepletenih sudbina. Grad u kojem sam rođena se budio mirisom straha koji se kao oblak, sličan skakaču zaustavljenom u pokretu, nadvio nad tren spoznaje. Rađao se bezbojan dan, crne siluete su se probijale kroz bijeli veo i nestajale u magličastim daljinama. Pored mene su korčale sjene sreće koja se krila u neprozirnim oklopima duša koje su tražile spas u zaboravu. Koračala sam besciljno, promatrala ogoljele grane starih kestenova na kojima nije bilo ptica. I one su pobjegle od hladnoće koja je gasila vatru na ognjištima bivanja. Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam prazninu iz koje sam htjela izaći. Tražila sam san i izgubila se u povorci prosjaka koji su pružali dlanove ka tek naslućenom suncu. Toplo zlato se slijevalo iza horizonta koji je drhturio uzdasima žednih i vapajima gladnih bića. Uspinjali smo se obroncima neostvarenih želja gurajući  svaki svoj kamen sudnine. Iza nas su ostajala neplodna polja razotkrivene tragedije i isušene rijeke neživljenja. Vrh kojem smo težili je bio skriven u oblaku apsurda koje nismo svjesno spoznavali. Izneneda, kao da je izašla iz zaborava, oživi legenda pred mojim očima. U oblaku naslutih Prometeja, vidjeh orlove kako slijeću u magluštinu i izlijeću noseći u kljunu djeliće njegova sna. Vjetar donese njegov glas, za vas sam krao vatru bogovima, zbog vas živim pokoru na stijeni vječnosti, a vi? Mi smo u sebi ugasili plam vjerovanja, mi bježimo od spoznaje apsurda i tražimo smisao izvan sebe. Zavoli čovjeka Prometeja u sebi, šapnu mi nutrina, poštuj onaj dio sebe koji ni pod najvećim mukama ne odustaje od želje za ostvarenjem cilja. Cilj je put, dokaži sebi i drugima da Sizif nije uzaludno živio svoje apsurde, guraj kamen sudbine i ne boj se njegove težine. Osjetih toplinu nutarnje vatre i pogledah u nebo. Velika zlatna hostija je probila oblak straha i darovala mi otajsvo samospoznaje. Iza horizonta svijesti su se objavile oči jantarnog sjaja u kojima vidjeh oslobađanje leptirice iz kukuljice nepostojanja. Uskrsnuće ljubavi iz Letine rijeke zaborava. Spustih pogled u dolinu suza i vidjeh grad u kojem sam rođena okupan toplim zlatom novog praskozorja. Zakoračih sretna u tren buđenja iz bezbojnog tugovanja. Oko mene su koračali ljudi nasmiješena lica, u njihovim očima su se zrcalile kristalno jasne kapi njihova života. Na trgu cvijeća nas je dočekao stari Pjer. Pjevušio je prastaru baladu o prolaznosti, cvjećarice su prodavale mirise proljeća, a mi smo zavoljeli dan, misli i sjećanja, dozvolili smo srcima da dišu.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Čovjek i njegova lažna samostalnost", str. 74.

 http://umijece-pokreta.blogspot.com