Dianoetika, pojam koji potječe od Aristotela i Platona, se tumači u riječnicima stranih riječi, na svim jezicima svijeta, kao umijeće razmišljanja.

Misao je osnova konstruktivnog razmišljanja, a pošto je misao matreijalizirani osjećaj ona je i osnovna snaga koja je čovjeka učinila čovjekom.

Misao

Još nitko nikad
Misao slobodnu
Kopljem laži
Uspio ubiti nije
A pokušali
Silnici su mnogi.......... Miško moj virtualni prijatelj

Moto, knjige koju sam nazvala"Umijeće svakodnevnog pokreta" je:

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima.

Pokret je prema tome misao, pa ako misao izaziva drugu misao to onda znači pokretom izazivamo novi pokret.

Misao je materijalizirani osjećaj, a pokret je vidljivi dio univezuma misono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Pitanje koje se ovdje postavlja je što je misao iz koje proizlazi pokret i kako odrediti koja je to prava, kvalitetna i kreativna misao koja naš pokret pretvara u naše umijeće.

Čini nam se da živimo u kaotičnom vremenu, punom ideja koje se sukobljavaju isprepliću i nadopunjuju u vremenu reformi i promjene paradigmi.
Ponekada smo čak i uvjereni da je, upravo ovo naše vrijeme takvo, jedinstveno i neponovljivo. Ali toga je bilo od kad je svijeta i vijeka.Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja određene i definirane činjenice, nepobitni zakoni koji se bez pogovora moraju izvršavati ulijevaju sigurnost, ali je to sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice.

Čovjekov život se u takovoj svakodnevici guši. Kao što ne bi mogli živjeti od čistog kisika tako i u čistoj racionalnosti univerzuma utjelovljenog uma, naše tijelo postaje okovano emocionalnim sterilitetom.

Priroda je kreativna, ona izrasta iz svoje multidimenzionalnosti sjedinjavajući u sebi zakone mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedodvoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije u kojima se krije tkivo svemira koje svojim postojanjem ostvaruje i potvrđuje i naše svijesno postojanje u svemiru.

Cvjetanje tisuća ideja, doduše stvara privid kaotičnosti, ali kretivna misao, u čijim je temeljima usidren osjećaj autonomije i otvorenosti, će znati stvoriti nove, prave, vrijednosti i utrti put, nekim, drugim oblicima stvaralačke energije.

Čovjek je razumno biće i on doista može dugoročno i ciljano razumno djelovati. Nerazum, proizašao iz gluhoće unutarnjih osjetila kojim je čovjek, bez sumnje, također obdaren, je samo privremeno skretanje s pravoga, ustvari jedinog puta, kojim je hominid kročio da bi postao čovjek.

Tijek evolucije je nezaustavljiv. Njen nepresušni izvor se krije u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, izvor iz kojaga je potekla rijeka našeg vremena kojom od samog početka razvoja vrste čovjek, plovimo. U toj velikoj rijeci bez povratka se isprepliću virovi osjećaja i bujice misli i u končnici postaju istina našeg života.

Umijeće razmišljanja, pored ostalog, za mene znači i svjesno spoznavanje svoga tijela, znači naše potpuno sjedinjenje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, znači doista osjetiti osjećanje osjećaja u tijelu, osjetiti sva njegova stanja, a onda iz osjećanja osjećaja izrastati umijećem razmišljanja u novo osjećanje osjaćaja.

Dianoetikom, umijećem razmišljanja mi sami sebi i za sebe kreiramo svijesnost o sebi, svome tijelu i pokretu. Taj misaono- osjetilno- osjećajni proces nam otvara bezbroj mogućnosti, to je proces koji nas iz dana u dan obogaćuje novim spoznajama, novim mogućnostima ali nam otkriva naše nedostatke.

Ti novo otkriveni nedostatci nisu uvijek navedeni, kao primjeri, u medicinskim knjigama, njih nemaju prijatelji s kojima diskutiramo problem, nema ih nitko do nas samih.

Jedan od naših nedostataka je osjećaj boli, uzrokovan poremećajem ravnoteže i sklada u geometriji našega tijela. To je razlog zbog kojeg ne bi smijeli osjećaj boli uspoređivati sa osjećajima boli kod drugih.
Susjedova bol u križima je, sigurno uzrokovana nečim drugim, zato kod njega pomaže neki oblik terapije koji kod nas ne djeluje efikasno.

Svaki čovjek je kovač svoje sreće i svoga tjela gospodar pa bi svatko od nas trebao naučiti razumijevati govor svoga tijela da bi mogao s njim misaono- osjetilno- osjećajno komunicirati.

Vjeruje te mi to je osnovna komunikacija koju je čovjekov mozak u svojoj evoluciji vodio s čovjekovim tijelom. To je bio nonverbalni razgovor pri kojem su se tijelo, mozak i um upoznavali omogućavali jedan drugome razvoj i djelovanje.

Pokret nije samo mjenjanje mjesta u prostoru, nego najkompliciraniji oblik razmišljanja. Naša tjelesnost, kojoj smo promjenuli ime u univerzum uma u kojem se širi energija naše osobnosti, je energija iz koje proizlaze naše misaono, osjetilno i osjećajno "Ja".

Jedno od tih "Ja" postavlja pitanje, a tijelo, refleksno ili posrednim putem, voljnom motorikom odgovara pokretom. Svakodnevni pokret je kombinacija refleksa i voljne motorike.

Da bi uopće razumjeli kako mišlju i stvaranjem misaonih slika možemo osjetiti i spoznati pokret, kako ga pri tome možemo mjenjati i utjecati na njega, moramo prvo nešto znati o samoj neurofiziologiji pokreta.

Što je uistinu pokret?

Bol je jedan oblik pokreta, pokret izazvan tuđim ritmom u nama, ritmom koji onda narušava geometriju našeg tijela. Narušvanjem sklada geometrije taj pokret oblikuje unutar našeg tijela nama neki strani preostor. Osjećaj boli proizašao iz razgrađujućeg ritma postaje naša neugoda. Mi tada nesvijesno prestajemo koristiti i izvoditi pokrete koji proizlaze iz narušenog prostora u tijelu, a naša svijesnost zaboravlja nekadašnji, pravi oblik pokreta.

Da nebi postali stranci u vlastitom tijelu, nesmijemo dozvoliti tom tuđem ritmu da u nama svojim ritmom stvara, nama sve više nepoznatog prostora i da nam krade osobni ritam.

Umijećem razmišljanja iz kojeg proizlazi osjećanja osjećaja, mi možemo taj neugodni osjećaj boli pretvoriti u misaonu sliku narušenog prostora, služiti se njom kao dokazom protiv boli, upotrijebiti je pri misaono- osjetilno- osjećajnoj komunikaciji između univerzuma našega uma, tijela i pokreta.

Tijelo, svijesnost i mozak, neprekidnim međusobnim umijećem razumjevanja, prepoznaju mijesto na kojem se usidrio taj nepozvani gost u nama.
Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama, je snaga i umijeće našeg pravilnog djelovanja u svakodnevici.

Misao vodi našu ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju tereta. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i oblikujemo stvarnost u kojoj živimo.

Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih previranja. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica.

Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja i istinska svijesnost o tijelu.

Pri filozofskom razmišljanju, često dolazi do nesporazuma jer se u našu misaonu rijeku upliču tuđe misli.
Osobna misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do ostvarenja umijeća razmišljanja.

Mi imamo povjerenje u znanje stručnjaka, naučili smo tražiti pomoć na pravom mjestu. Taj, uzajamni, rad je potreban da bi društvo funkcioniralo, ali pri tome smo postali i pasivni konzumenti tuđih usluga, a ta pasivnost postaje problem, kada se radi o vlastitom tijelu.

Na ovom mjestu moram spomenuti veliku promjenu paradigme u znanosti, koja je uvjetovala i promjenu obrasca i u medicini. Tom promjenom, čovjek postaje, za medicinu kompleksniji i kompliciraniji.

Tom promjenom je čovjek, u svojoj cjelovitosti, postao za liječnika i fizioterapeuta, nepoznanica koju nemože naučiti iz knjiga. Osnova svakog oblika terapije izrasta iz konstruktivnog dijaloga pacijent terapeut, dijalog u kojem dostižemo međusobno upoznavanje i povijerenje.

Terapeutu ne koristi puno njegovo teoretsko znanje, ako ne uspije sa pacijentom uspostaviti konstruktivan dijalog, ako ne navede pacijenta da počne razmišljati o uzrocima njegovih tegoba.

U konstruktivnom dijalogu, terapeut ciljano postavljenim pitanjima s vremenom dobija i konkretne odgovore. Potičući pacijenta na umijeće razmišljanja terapeut nauči pacijenta da točno opiše i objasniti svoj problem. Ako terapeut ne sazna šta pacijent radi, kako teče njegov dnevni program, kako provodi svoje slobodno vrijeme, ne može mu ponuditi djelotvornu terapiju.

Stručno postavljenim pitanjima terapeut može dobiti pravi odgovori, tek onda, ako pacijenta stvarno nauči ostvarivanju svijesti o tijelu i pokretu koji mu stvara problem.

Uvjet svjesne spoznaje boli, ali i njene pravilne interpretacije, je misao pretvorena u osjećaj, misao izrasla iz mjesta događaja.

Misao inducira znanje potrebno za život.
Veza tijelo- mozak, to je most izrastao iz  neprekidnih titraja bioenergije tj.misao na izvoru i ušću, misao- osjećaj- osječanje osjećaja. Mišlju osjećamo, ali i reagiramo na podražaj.

Misao, revolucija 21-vog stoljeća koja se događa u našoj glavi, je izvor kreativnog potencijala u svakom čovjeku.

Tijelo misli, ali kad, uzdrmano bolom počne misliti samostalno, tada dolazi do funkcionalne amnezije jer se zbog osjećaja boli prekinula prava komunikacija tijelo- mozak, pa mozak dobiva, samo, informaciju " bol" i pamti samo nju, zaboravljajući pravilne oblike pokreta.

Informacija ide najbržim putem do onih djelova mozga koji pamte automatizme i reagiraju refleksno na podražaje. Svjesnost o tijelu postaje osjećaj boli, a u univerzumu našega uma se pojavio nepozvani gost na slavlju naših osjetila.
Integracijom i interakcijom misaonog- osjetilnog- osjećajnog "Ja " i tijela, s mislima kao vodećom energijom u tom integracionom procesu, otvaramo vrata stvarnog postojanja u univerzumu, dakle intelektualnog usmjeravanja, pa tako postajemo vladari nad svojim osjetima i osjećajima.

Pasivnim konzumiranjem liječnikovog znanja i pomoći, više si odmažemo nego pomažemo.

Kada se odlučimo na promjene u stanu, kupovanjem novog namještaja, mi razmišljamo o prostoru i njegovom uređenju, kombiniramo u mislima gdje ćemo postaviti stol, a gdje fotelju. Razmišljamo o bojama i dizajnu i znamo prodavaču točno reći šta želimo.

Pri odlasku liječniku, znamo jedino da nas boli, obično ne znamo točno niti kad je bol počela, a o razlogu njenog početka uopće ne razmišljamo.

Spoznati bol na izvoru, znači misliti tijelom, osjetiti emociju koja iz nje proizlazi je početak kontemplacije, misaone gimnastike, a usmjeravanje senzualne energije je igra s misaonim slikama i ideokinezom.

Bol nepoznate geneze je česta dijagnoza u lječničkim praksama. Integralni rad liječnik- pacijent, konstruktivan dijalog, je put ka pronalaženju dobre i efikasne terapije. Ono što je dobro za jednoga pacijenta, ne mora biti dobro za drugoga.
Liječnik, sa najboljim znanjem i najrazvijenijom profesionalnom etikom, nije u stanju otkriti :

sve one male duševne tajne,
skrivene osjećaje, koji su se pretvorili u emocinalni izraz nepravilno izvođenim pokretima,
sva kriva opterećenja kralježnice,
na krivom mjestu zaustavljene pokrete ruku i nogu,
razloge krivog držanja glave, a time često i
nastajanja glavobolje,

ako ne uspije od pacijenta dobiti potrebne podatke.