U jednom malom srednjovjekovnom gradu…U jednoj, od onih  kamenih uličica….ostao je trag jedne …ljubavi.Ostao je trag uzdrhtalog tijela jedne žene…i dodiri puni nježnosti jednog čovjeka.

Tamo…između zidina starih kuća…između onog ,naizgled hladnog kamena,započela je njihova …stvarnost.

Tamo ju je poljubio…ljubio i milovao usnama…Poljupcima joj je otkrivao ,neki njoj ,davno zaboravljen svijet…i ništa više nije bilo važno…samo njegove ruke,što su tražile njenu blizinu.

A znali su oni, da je iznad njih kružilo bezbroj pitanja ,bez odgovora.Znali su da će doći…ono …sutra…al…sutra se činilo,u tom trenutku,tako daleko…I bilo je…I ne samo sutra,sve drugo je bilo daleko…sve…samo su njihova tijela bila blizu,samo su njihova srca kucala jedno pored drugoga…i to je bilo sasvim dovoljno.

Onaj kamen…oni zidovi…toga malenog grada …tada su, po ko zna koji put bili svjedoci jednog  susreta…jedne ljubavi.Po ko zna koji put su gledali, kako se ljubav skriva od tuđih pogleda i po ko zna koji put,ponovo se čudili svijetu u kojem su sazidani…

Već stoljećima čuvaju tajne…i poput nijemih svjedoka…šute…i čekaju sljedeću ljubav,koja će ugrijati njihov kamen…

A…i  kad bi mogli pričati…opet bi šutili …Šutili bi zbog svijeta u kojem su sazidani…i opet bi čuvali u svojim tajnim prolazima,sve one susrete…sve one ljubavi...

Hvala …maleni srednjovjekovni grade…

Hvala Ti ,u ime svih onih ljubavi,što su se skrile, u tvojim tajnim,malenim kamenim uličicama….