Svako od nas kad krene putem učenja suočit će se s pitanjem discipline, samodiscipline, shvaćanja i ispunjenja obaveza koje pred nas stavlja naš duhovi učitelj ili ukoliko sami krenemo putem usvajanja i prenošena znanja, u situaciji smo da se odredimo prema našim učenicima.

Iskustvo koje sam stekla kroz moj odnos s učiteljem u mnogome mi je olakšao da brže nađem rješenje za situacije koje nisu tipične, uputivši me na put samorazvoja. Na meni je bila odluka hoću li tu šansu iskoristiti ili ne na svome putu.  Duhovni učitelji nas uče da svoje pogreške sami  brišemo time što radeći na sebi postajemo bolji ljudi koji nastoje da njihova djela, namjere ili odluke budu ispravni u svim segmentima života; osobnom, obiteljskom i društvenom. Među praktikantima učenja  ima i onih koji na svom putu razvoja imaju opstrukciju koju kao takvu ne prepoznaju, pa nakon nekoliko pokušaja usklađenja izlaze iz učenja, tako da si za neko vrijeme zatvaraju vrata mogućeg zrenja i napretka. Brže takvu odluku donose oni polaznici učenja koji su očarani materijalističkim načinom života i ne žele se podvrgnuti samodisciplini, ali iako imaju privid voljnog ponašanja, oni svakodnevno u materijalnom svijetu žive strogost skupina koje se ne brinu o njihovom duhovnom statusu, ili i ne žive Božje zakone, čak ih niti ne žele upoznati i prihvatiti.

Ne treba tim ljudima zamjerati što se teško odlučuju na hod duhovnom stazom, svi smo mi ljudi, a život je pun zamki koje odvlače čovjeka s tog puta. Na duhovnom putu nije lako biti ni učitelj ni učenik. Na ovom ću se malo zadržati i ukazati na učenje Isusa Krista – najvećeg učitelja u povijesti kršćanstva. Isus Krist je na sebe preuzeo posljedicu grijeha svih ljudi – za njih žrtvujući svoj život. Ovdje se jasno vidi odgovornost duhovnog učitelja koji je preuzeo odgovornost za sve ljude i zato je patio. Međutim, ima nešto što me tjera na promišljanje milenijskog ponašanja kršćana, kojima i sama pripadam. Više od 2000 godina kršćani se ponašaju kao da je žrtvovanje Kristova života bilo sasvim normalna stvar za oslobađanje od njihovih grijeha. Ono što me posebno zbunjuje je da kršćani kao Isusovi učenici do danas nisu osvijetlili situaciju i počeli živjeti po bar jednoj od deset Božjih zapovjedi, već su se nastavili ponašati po pravilima koja samo akumuliraju pojedinačni u kolektivnom grijehu, tako da je vrijeme u kojemu živimo označeno kao posljednje u kojem se može dogoditi promjena koja bi zaustavila procese destrukcije na planetu Zemlji. Zar bi bilo veliko odricanje kada bi svaki pojedinac usvojio kao pravilo ponašanja obrazac po kojem bi sam sebi odredio takvo ponašanje radi kojega ne bi patio njegov/naš duhovni učitelj? Zar je učeniku teško reći:

 Neću niti najmanje griješiti.

 Prije stupanja na duhovni put nisam imala znanja o ovakvim odnosima, ali sam jednostavno slušala glas svog unutarnjeg vodstva, tako da sam između odlazaka mojoj duhovnoj učiteljici čistila otporne slojeve svoje prošlosti. Danas mislim da me je usamljenost odvela do izvora s kojeg sam željela piti, ali mu u tom trenutku nisam mogla pristupiti jer su svi putovi bili zakrčeni mnoštvom pogrešnih uvjerenja, stavova i navika. Shvatila sam da sam došla do kraja puta vlastitih negativnih djelovanja, puta koji će me nakon promjena mojih karakternih osobina voditi novim počecima. Obzirom da mi je učiteljica bila daleko, postavila sam si pitanje da li bi mogla biti sebi učiteljicom, na način da se discipliniram u svom radu.

Kakvo pitanje – da li bih mogla učiti samu sebe?

 Po ranije postavljenim pitanjima i dobivenim odgovorima osjećala sam da ću imati mnogo posla sa sobom, a kako ću učiti sebe kad mi je znanje oskudno?

Odlučno nastavljam: Tko drugi može razriješiti ove moje dileme, osim mene same? Svakako, uz vodstvo, pomoć i zahvalnost Bogu što mi dopušta da se realizira njegov životni plan za mene. Samo ja u svijesti imam sjećanja koja potkrepljuju istinu koju smatram svojom. Ta istina se očituje u uvjerenjima kojima sam oblikovala svoj karakter. Neznanje o mojim postupcima dovelo me je do oholosti u promišljanju kako se ja ne trebam mijenjati i kako je za moju nesreću kriv netko drugi. Osjećaj krivice ponijela sam iz obiteljskog odgoja, iz školskih klupa i odrastanja, prenijevši ga u bračni odnos. Krivicu sam obilato hranila taštinom, nepriznavanjem pogrešaka i skrivanjem istine da baš i nisam bila dobra, dok sam na lice navlačila masku tražeći da se mijenjaju oni koji su oko mene. Smatrala sam da sam zbog njihovog ponašanja potlačena i da me niko od njih ne razumije. Zbog tog nerazumijevanja često sam bila bolesna osjećajući da sam žrtva obitelji, partnera, okoline i kolektivne energije svijesti, izgovarajući se da ne mogu i ne znam postojeće stanje promijeniti dovodila sam sama sebe u ulogu beznađa. Zašto sam to radila? Nisam sebi željela nametati ono što ne znam kako promijeniti. Bila sam uvjerena da me energija mojih bližnjih guši zbog nedostatka njihove potpore. Nisam vjerovala da bi moja promjena, globalno, mogla išta pripomoći u postojećoj situaciji. Istina je da nisam imala znanja, niti sam bila iskrena u svojoj dobroti i ispravnom djelovanju. Živeći na ovaj način u svojoj podsvijesti stvorila sam viziju jadnice i nedostupnice, sprečavajući nesvjesno bilo kakav napredak niti ne pomišljajući da je nekakvo samoučenje moguće. Osvijestivši ova uvjerenja shvatila sam koliko sam nisko na ljestvici svog razvoja, pitajući se je li samorazvoj moguć, je li to samo sudbina ili i ja mogu pridonijeti da tu sudbinu promijenim u nekim životnim prilikama. Prisjećajući se svojih neostvarenih želja za obrazovanjem donosim odluku, učit ću samu sebe, da na temeljima svojih istinitih misli izgradim ispravno djelovanje te ostvarim mir, sklad, harmoniju, sreću i svekoliko blagostanje.

Nevjerojatna odlučnost pretvara se u snagu kakvu do sada nisam osjetila. Imam viziju u kojoj se ja sama oslobađam iz zatočeništva svojih uvjerenja. Svjesna sam da ću se po poslednji put suočiti s iskustvima koje sam sakrila u najudaljenije pretince svoje podsvijesti. Uvjerena sam da ću nakon ovog pothvata osvještavanja biti sposobna raditi za vlastiti boljitak i boljitak meni dragih osoba.

Osvjetljavam svoj odnos s roditeljima. Je li i u kojoj mjeri moje današnje nesnalaženje uvjetovano odnosom koji sam gradila sa svojim roditeljima? Zanimljiva je prva misao koju imam u odnosu na oca:

 agresivan autoritet i umišljena snaga, bezuvjetno i pod svaku cijenu.

Bilo bi iznimno lako problem locirati u odnos roditelja/oca prema meni. Mogu oca imenovati zastrašivačem, nedostupnikom, jadnikom i zlostavljačem. Osvještavam njegovu izdaju prema meni i opraštam mu. Nakon primijenjenog znanja o odnosima energija koje privlačimo, konstatiram da je moja podsvijest preuzela dio energija koje su bile svojstvene ili prevladavajuće kod moga oca tako da sam ugađajući svome ponosu nalazila opravdanje za svoje postupke kroz slike koje sam u podsvijesti imala o ocu, zato i prizivam iz sjećanja detalje iz obiteljskog života i moga odrastanja – uvijek kada mi treba opravdanje za vlastiti neispravni postupak.

S majkom imam nešto drugačije iskustvo. Zadržan je obrazac koji govori o njenom nesebičnom davanju i razumijevanju djece i hladnog odnosa prema ocu. Svoj je odnos prema ocu gradila na modelu žrtve, što smo mi kao djeca u potpunosti prihvaćali. Takva slika se bespogovorno gradila svih godina zajedničkog suživota. Kao glava familije otac nije ostavljao mnogo prostora za komunikaciju u opuštenoj atmosferi. Zahvaljujem majci na njezinoj nesebičnosti.

Danas, mnogo godina kasnije kada i sama imam iskustvo u bračnoj zajednici i odgoju djece, donekle sam korigirala ranije stavove u odnosu na moje roditelje. Otac je u biti bio jedna senzibilna duša koja na žalost nije saznala svoje razloge ponovnog dolaska na Zemlju. Mislim da se njegov odnos s majkom temeljio na strasti i nerazumijevanju, što bi se isto tako moglo kazati i za nju. Često znam tražiti odgovor na pitanje kako doživljavam svoga oca koji je kao mladić tragično izgubio svoga oca. Je li ikada spoznao pravo iskustvo gubitka i odgovornosti? Oca su mu, ispred vodenice, zaklali u Drugom svjetskom ratu. Gorčinu je mogao nositi iz tog nemilog događaja. To je sigurno bilo teško iskustvo za mlada čovjeka koji nije mogao zaštititi oca, ali isto tako nije bio niti spreman preuzeti obveze koje su se nametnule oko vođenja domaćinstva i odgoja mlađe braće i sestara. Gorčinu je otapao alkoholom. U takvim smo situacijama svi imali problema, a posebno majka. Na žalost – međusobni odnos mojih roditelja sam kasnije prepoznala kao dominantan u odnosu moga supruga i mene, pa čak i u odnosu djece, moga supruga i mom.