Osluškujem jecaj tišine djeteta u meni, osjećam znatiželju koja me poziva da prestanem biti tek pustolov pred vratima cyberspacea. Uranjam u svijet krajnjih mogućnosti i ekstremnih uvjeta koji svoju materijalizaciju ostvaruje u virtualnom prostoru. Čini mi se da sam ušla u knjižnicu parabola u kojoj više nema teksta, u kojoj su svi do sada poznati literarni oblici nepotrebni, uranjam u svijet koji je do krajnosti iscrpio mogućnosti pripovijedanja. Osjećam postojanje knjige svih knjiga, velike hiperknjige sa beskonačnim brojem beskonačno tankih stranica, koje mogu paralelno čitati. Tu više nema linearne književnosti. Ušla sam uistinu u Borhesovu knjižnicu babilonsku, u njegov vrt razgranatih staza, u granjanje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti. U ovom čudesnom trenutku spoznaje se umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlučujem istovremeno za sve. U gigantskom treptaju oka stvaram različite budućnosti koje se množe i granaju. U najudaljenijem kutu trenutka je Aleph, blješteća točka u kojoj se skupio cijeli kozmos i ja ga vidim istovremeno sa svih njegovih strana. Doživljavam višestrukost napisanog, umnožavanje razina, ćutim neprirodnost odnosa fikcije i stvarnosti, živim hipertekstualnost koja se sama od sebe ispisuje mislima sudionika ovog mega trenutka. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz fikcije svijesti. Postajem bestjelesna, ali stvarna i čujem misli, vidim osjećaje koji pred mojom spoznajom postaju geometrijski oblici budućnosti koja je neopoziva kao i prošlost. U kristalnom labirintu satkanom od stranica knjige svih knjiga pokušavam pronaći središte u kojem se krije Minotaurus, neznanje koje je izazov i poziv u dubinu svijesti.

Čujem šapate i smijeh sudionika u ovom virtualnom prostoru, ali im ne vidim lica. Razumijem da moram krenuti lijevo, pa opet lijevo, sve dalje i dalje u nepoznato, u kristalnu mrežu isprepletenih pretpostavki i vjerojatnosti. Jedini vidljivi pratioc na tom putovanju mi je pun mjesec i pričinja mi se da mi se smiješi, da me bodri u naumu da stignem do nepobitne istine, do onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Spoznajem da se nalazim u pralabirintu koji se grana u beskrajnost i bezvremenost i u sebi krije sve kozmičke zakone. Ispred mene je tmina koju razbija samo plamičak srebrene svjetlosti koja je uvijek na istom odstojanju, čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag mojih misli, svilenkasta nit koja mi ulijeva sigurnost povratka u budnost. Ne odustajem, lutam labirintom razgranatog vremena, spoznajem da se pojedinostima izgubio trag u ovoj velikoj razigranoj cjelini svevremena. 

 

Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja, a sada slutim da je ovaj vrt rascvjetanih staza, ovaj vremenski labirint knjiga u kojoj su sjedinjene sve razine postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti i zrcali grananje krošnje vremena.  Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja napreskokce, poziva na hipertekstualno čitanje. Uranjam u kreiranu strukturu dočaranog kaosa, u odnos zemlje i neba, prihvaćam igru koja postaje metafora našeg ovozemaljskog života. Skupljam kristaliće svjesti i bacam ih ispred sebe skakućem razgranatim vremenom i doživljavam pročišćenje spoznaje, inicijaciju duše.  

 

 

U središtu tog velikog labirinta se nalazi arhetipski kozmogram, krug upisan u kvadrat, pokretnost u stabilnosti, zagrljaj neba i zemlje, zagrljaj iz kojeg je rođen život. Postajem čovjek Leonarda da Vincija i u misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu činim inače matematički nemoguće, kvadriram kružnicu, postajem moja osobna Mandala.

http://sretan-trenutak.blogspot.com