Vrtlog duše i materije čini njihovu tihu moć

dajući im snagu sunčeva vječnog sjaja,

da u njima nikada ne zavlada noć,

da procvjetaju iz tihoga jecaja.

Iznjedreni iz vječne ljubavi zemlje i neba

poeziju vode, šapat svjetla u sebi kriju,

milovani tek daškom Apolona Feba

životu se sneni vječnošću smiju.

Iz suze sa lica vremena, iz kapi što je k'o san čista

izrasta zrnce bezvremenog praha, ključa vrelo,

majka mudrosti mu daruje život da zablista,

svjetlošću ga pretvara u stvorenje zrelo.

Drhtajem strune nebeskog vretena se rađa cvijet,

koji u sebi skriva osjećaje oceanske dubine,

koji dušom hrani sanje, želje, cijeli svijet

i postaje djelićem ljudske sudbine.

U širini nutarnjeg mira željeni sjaj sami stvaramo,

u dubini naše svjesti on iskri svjetlost meku,

njinom snagom dveri spoznaje otvaramo,

umom ga slijevamo u misaonu rijeku.

U sjaju našeg nutarnjeg sunca kristal znanja cvjeta,

iskri u svijesti osjećajno vrelo puno tihih želja,

zrcaleći tajnovito porijeklo cijelog svijeta

stvara spoznaju satkanu iz niti veselja.

Tijelom oduvijek protiče sveta krv, venama se kreće,

sonatom od duginih boja otvara pute do neba,

u svjesnosti se ljudskoj kriju kristali sreće,

zagrljaj duše i materije koji život treba.