U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine, u leptirgradu spoznaje titraju tanane strune i skladaju simfoniju mirišljavih boja svjesnosti. Na Elizejskim poljanama cvjetaju kristalni cvjetovi spoznaje, lepršaju leptirići koji prenose sjeme našeg postojanja u beskraj vječnosti božjega sna. Ouroboros, samsara, kotač života, krug, kružnica, kristalna kugla u kojoj vjekuje harmonija, tako se već tisućljećima redaju simboli za ovu veliku gala predstavu na pozornici svjetskog teatra u kojoj svaki čovjek igra glavnu ulogu. Bez kraja i početka, aleph, beskonačnost u konačnosti naših tijela, panta rei, da, sve teče jer je vrijeme velika rijeka bez povratka, sa izvorom i ušćem u nedohvanom beskraju svjesnosti, u širinama vječnosti, u snu majke nad majkama, u svjetlosnoj zraki, i kapljici rose, u zrncu pjeska, u malenoj struni, u tajnovitom tkivu svemira. Euklidova geometrija koju zaobljava svijetlost i vrijeme se utapa u kvantnom svijetu i postaje skok prstohvata energije u neizračunjivosti i nedokazivosti istine. Apsolutnost klasične fizike, iz koje je izrasla relativnost života u oceanu svijesne spoznaje, je tek iluzija koja se gubi u mnogodimenzionalnosti ljudskoga uma. U kaleidoskopu čovjekova Univerzuma trepere ideje kao zvijezde na nebu, nastaju mliječne staze po kojima luta njegova misaona lađa i svojim leptirastim jedrima svladava oluje, strpljivo se sidri u mirnim lukama sretnog trenutka, čeka do ponovnog vjetra koji će ju ponijeti do neke nove zvijezde, nove spoznaje, novog osjećanja. Redaju se simboli u enciklopediji spoznaje, širi se spektar boja koje izrastaju iz prelamanja unutarnjeg svijetla, umnožavaju se tonovi sonate od snova, mirisni cvijetovi znanja dotaknuti treptajima leptirovih krila rastu i šire mirise u beskonačnom energetskom polju postojanja. Poezija matematike pretvara ono nedokazljivo u formule koje postaju stihovi što se nižu kao pjesme u antologiji pamćenja.
U trenutcima uranjanja u duboko ništa u sebi, u beskraj kratera u kojem se krije iskra vatre iz koje smo nastali, osjećamo da u nama postoji nešto još ne nedorečeno, nešto nestvarno, a stvarno, nešto neznano, a znano,možda Schroedingerova mačka koja može biti i živa i mrtva dok ne otvorimo kutiju svoga neznanja.

Što je duhovnost? Vječna tema u metafizici našega uma. Ada, sanjani otok prividnog mira u beskrajnom protoku naše životne energije. Traženi Demokritov atom koji doista više nije djeljiv, utopija koja će jednoga dana prestati biti utopija. Nema mira, jer nema nedjeljive čestice, nema pređenog puta jer ispred nas ostaje uvijek još jedan mali nepređeni dio, nema rijeke koju smo savladali jer nadolazi uvijek nova voda koju moramo savladati, nema otoka prividnog mira jer taj željeni otok još uvijek nije pronađen. Umnost, misaonost, osjetilnost, osjećajnost, nisu stanja nego procesi, vječno nastajući procesi, ocean pun treperavih kapljica svijesti u kojima se zrcali naša znatiželja, čuđenje i žudnja za otkrivanjem konačne istine. I onda kada nam se pričini da smo stigli u mirnu luku spoznaje, kada usidrimo svoju leptirastu galiju na nekom  nepoznatom žalu, osluhnimo šum valova, osluhnimo zov neprestanog gibanja, priznajmo sami sebi svoje neznanje. Svijesnost je staza kojom koračamo otvorena srca, staza koju osvijetljavaju ideje, one male zvijezdice u našem unutarnjem svemiru, vječni put kroz pročitano, naučeno, zapamćeno, put ka novim spoznajama, put kroz knjige koje sami pišemo zvjezdanim slovima naše duše. Duša i duh sretnog trenutka zagrljajem rađaju ljubav prema sebi samome, treperenjem leptira u bumbaku svijesti nižu tajanstvenu nisku od uvijek novorođenih bisera iz tek otvorenih školjki našeg vječno budnog srca. Duhovnost i emocionalnost dva pojma za jedan te isti proces u nama, proces koji nas svakog trena obogaćuje i čini živim bićem koje ljubi ljubav, voli beskrajno, voli sebe i cijeli svijet.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://umijece-vremena.blogspot.com
http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/2010/02/sto-je-duhovnost.html