U PUSTINJI

*

Izgubili smo se u toku noći, napustili grad i opet krenuli u bijeg pred našim progoniteljima. Hendrix nam je rekao;

-Ne brinite, prije onoga u trgovini nazvao sam svoju vezu, svog starog prijatelja koji me je već sto puta izvadio iz govana, a ponekad me i uvalio u njih, što mu opraštam, i on nam je rekao da će sutra po nas doći naš vodič, Arapin, koji će nas prevesti preko pustinje. Eto, preostalo nam je samo čekati do jutra. Ustvari, nije nam preostalo samo čekati. Gledajte što imam, -i zagrabi u džep i izvadi poveću količinu trave.

-Ovo će nam malo uljepšati noć, -reče.

-To, peace brother, -reče Janis.

Smotuljak je kružio dok ga nismo potpuno potrošili, pa onda sljedeći smotuljak, pa onda sljedeći… Na kraju smo svi upali u neko euforično stanje i poveli prilično čudan razgovor.

-Na putu do hrama, do njega vode dva puta koji se križaju, a na početku svakog stoji po jedan čuvar. Kako ih navesti da kažu istinu, što ih pitati da  ukažu na pravi put?. Dva su čuvara dva brata, jedan uvijek laže, a drugi uvijek govori istinu. Obojici se može postaviti samo jedno pitanje, isto za obojicu, - reče Janis.

-Ne razumijem, -reče Hendrix.

-Pa moraš im postaviti slijedeće pitanje; -Što bi tvoj brat rekao na pitanje kojim putem moramo poći da stignemo do hrama? –reče Janis.

-Jebeš mi sve ako te razumijem, –rekoh.

-Ah, shvaćam, -reče Hendrix. Ako to pitanje uputiš onom bratu koji uvijek govori istinu, on zna da je glavni put desni, ali pošto zna da je njegov brat lažac i da bi slagao da je pravi put lijevi, tako bi brat koji govori istinu ovu dvojicu uputio na lijevi put. A s druge strane, ako se to isto pitanje postavi bratu koji laže, on zna da bi njegov brat koji govori istinu uputio putnike pravim, desnim putem. Ali pošto je ovaj brat lažov, tada će slagati da bi njegov brat uputio putnike lijevim putem. Tako obojica upućuju na krivi, lijevi put. Jednostavno, zar ne?

-Ja sam se opet, našao u sasvim sličnoj situaciji kad sam bio mlađi. I ja i moj prijatelj tražili smo hram i naišli na put koji čuvaju dva čuvara i postavili im jedno pitanje –Što bi tvoj brat rekao, kojim putem trebamo krenuti? -No svatko od njih je ukazao na drugi put. Jedan je rekao da moramo krenuti desnim putem, a drugi da krenemo lijevim. Tada shvatismo –Pizda im materina, obojica lažu. Kako ćemo sad?

Prijatelj mi na to reče; –Ići ćemo jedan jednim, a drugi drugim putem, pa će jedan od nas naći hram, a onda ćemo se vratiti ovamo i obojica poći pravim putem. Ali moj prijatelj je, na njegovu žalost, a na moju sreću, krenuo krivim putem. Put ga je doveo do šakala koji su ga rastrgali, -rekoh tužnim glasom.

-A ti, jesi li ti uspio naći hram?

-Nisam, i onaj drugi brat koji laže je lagao, jer nijedan od dva puta nije vodio do jebenog hrama.

-Hm, a postoji li vlastita istina? –upita Hendrix. –I postoji li apsolutna istina koja obuhvaća vlastitu? Ako obje postoje, da li jedna drugu pobijaju?

-Ne postoji moja i tvoja istina, ne postoji osobna istina, jer svatko ˝svoju istinu˝ i sebe, svoje shvaćanje stvari, podređuje subjektivnom dojmu, a ono što mi mislimo da je naša osobna istina, uopće nije istina, jer mi sebe vidimo i doživljavamo na ovakav način, a drugi nas doživljavaju na drugačiji način. Drugačije doživljavaju i našu osobnost i naše svjetonazore, jer ono što je za nekoga istina, za drugoga je laž i zabluda. Tako je svaka osobna ili individualna istina svedena na puku subjektivnost, i ona ne može biti istinita baš zbog toga. Da bi nešto bila Istina, to mora biti apsolutno, sveprimjenjivo i neoborivo, zajedničko za sve i svakoga tko postoji, i to ne samo u ovom našem svijetu, već u cijelom Univerzumu. Stoga postoji samo jedna jedina Istina, i to Apsolutna istina ili jednom riječju ZAKON. A taj Zakon je sveobuhvatan, sveprimjenjiv, nepromjenjiv, svevremenski i sveprostorni, i apsolutno neoboriv, -rekoh im ja.

-Bog oduzimajući daje, reče jedan mudrac kada sam bila mala. Sve lijepo što Bog daje i nagrađuje nas time, biti će naplaćeno visokom cijenom od strane tog istog Boga. Dat će nam pozitivno i milosrdno, i kroz ono što percipiramo kao zlo, a i kroz ono što percipiramo kao dobro. Bog kažnjavajući nagrađuje, jer kasnije će tu bol nagrađivati dobrim, -reče Janis.

-Bog voli siromašne duhom –rekoh na ovo ja. –Pokušati ću definirati one siromašne duhom. Zar Bog ne čini ogromnu grešku? Ne bi li više trebao voljeti one bogate duhom, jer ih zakidanjem i zanemarivanjem čini nesretnima, dok brine za onim zlima, koji mu se ionako, ako su istinski zli u duši, na kraju neće vratiti? Ne stvara li time Bog još više očajnika i patnika u svijetu? SIROMAŠNI DUHOM –ONI ZAISTA BAŠTINE SVIJET OD PAMTIVIJEKA, A JOŠ IM PRIPADA I KRALJEVSTVO NEBESKO, -a siromašni duhom su oni zli, izopačeni, krvožedni, prijetvorni, nemilosrdni, opaki, egocentrični, sebične hulje, mizantropi puni bijesa, mržnje i želje za osvetom i nanošenjem zla i boli drugima. Pa kakva je to tada Božja filozofija? Zar ne bi oni Bogati duhom trebali baštiniti Zemlju i Nebo? –završih svoju priču.

-Hm, ljudi, ljudi, -reče Hendrix. Slušajte ovo. Možda svatko od nas postoji paralelno u sedam milijardi dimenzija i u svakoj od njih je netko drugi od onih u čijem liku postoji u ostalim dimenzijama?

-Sedam milijardi Mene koji nisam Ja? Ti nisi normalan, -reče mu Janis.

-A slušajte sad mene, -rekoh. -Ja svojim životom pričam svoju priču utiskujući je na film u prostoru svemira, kao i svi mi. Činimo to svojim djelima i svojim životima.

-A znate li kako se jedna mala migoljila i izvijala iz mojih ruku kao jegulja kad je ubace u solnu kiselinu. No kasnije sam joj čitavo tijelo pretvorio u egzogenu zonu, -reče Hendrix, neočekivano skrećući na drugu temu.

-Misliš u erogenu?

-Kako god.

-Uh, postaje mi vruće, -rekoh. -To me vraća u prošlost. Dobio sam jednom listić od Krsna pokreta. Na njemu je pisalo; -Ljubio sam čitavog života, i nosio ljubav u srcu i dijelio je svima. Zato znam da moj život nije promašen i da ima smisla. -Razmotrio sam tada značenje toga. I ja sam ljubio cijeloga života, ali ljubav nikad nije bila uzvraćena. Ima li u tom kontekstu ova gornja izjava smisla? Da li je dovoljno ljubiti, iako ljubav nije bila uzvraćena? Može li se tako živjeti i može li to utješiti, ako je ta ljubav bila samo jednosmjerna? Ima li takva ljubav značenje u nekom metafizičkom smislu, i hoće li ona biti nadoknađena i vraćena u idućim životima, ili je jednosmjerna ljubav samo izvor frustracija i nešto što uopće ne može da me usreći? -rekoh.

Hendrix se sad opet ubacio sa svojom spikom, -Moja omiljena poza u seksu je kad mi ona odgovori; -Ti nisi normalan.

Tada se i Janis uključila u razgovor i rekla; -Treba sve izvući van iz dubine psihe na svjetlost. Te stvari nas razaraju iznutra, a lakše se boriti sa neprijateljem kojeg vidiš nego sa neprijateljem kojeg ne vidiš.

-Znaš, -reče Hendrix gledajući u Janis, -1814.godine žene su se počele boriti za svoja prava. 1914. godine žene su dobile svoja prava. 2014. žena će uvijek i u svemu biti u pravu, a 2114. godine žene će ostati jedini predstavnici ljudskog roda na Zemlji. Muškarci će popizditi i otići na Mars.

–Svi kažu, –nastavi Janis, -slušaj svoje srce. -A ja ga slušam i uvijek se zajebem.

-Pa kad je srce najgluplji organ u našem tijelu. Umjesto da razmišlja o pumpanju krvi, ono misli samo na jebačinu, -reče Hendrix.

-A kako ja da si nađem pičku? -upitah.

–Pomozi sebi, pa će ti i Bog pomoći.

-Ako ćemo u svemu sami sebi pomagati, za koji nam onda kurac treba Bog? –upitah.

Tada ponovo prozbori Hendrix, –Kineski zid se vidi i iz svemira.

-Danas se iz svemira vidi i moj penis, a kamoli Kineski zid, -rekoh.

Janis tada žustro uskoči u razgovor i reče, -Svako mišljenje je subjektivno i nema objektivnog mišljenja. Objektivno mišljenje je ono kad bi se svi ljudi do zadnjega na planeti jednoglasno složili oko toga da li je nešto dobro ili nije dobro. A sve manje od toga, mišljenje nekog pojedinca ili skupine ljudi, kako god ta skupina bila brojna, ostaje samo subjektivno mišljenje, sve dok o toj istoj stvari postoje suprotna mišljenja. Jednom riječju, sve je stvar ukusa i stvar shvaćanja.

–Tko je pametniji –žene ili muškarci? Jer kaže se da su muškarci ti koji vode ratove, -upita Hendrix.

-Pa žene su definitivno pametnije. One dovode do ratova, a muškarci su poslani da umiru i obavljaju prljavi posao. U većini slučajeva se smatra da je neki kralj ili veliki moćnik pokrenuo rat, ali žene su same priznale, a to i povijest dokazuje, da iza svakog velikog muškarca stoji jedna ili više žena. Pa tko je onda više kriv? –rekoh.

–Znaš što, David, -obrati mi se Hendrix. Imao sam viziju da će jednog dana u Europi nastati Europska unija i da će jednog dana i Amerika postati njena članica.

-Znaš što? -uzvratih mu pitanjem; -Koja je prva misao koja ti padne na pamet poslije seksa?

-Molim boga da cura ne traži repete. A tada nas Janis upita;

–Da li se po vašem mišljenju seks sa dvoličnim muškarcem može smatrati kao grupni seks?

-Definitivno, kao i seks sa podvojenom ženom.

-Tako sam se ja neku noć grupno poševila sa Hendrixom.

-Ma daj, mala. Pa nije bilo tako loše, zar ne? –reče Hendrix.

-Ma slušaj ti. –Trebao bi ponekad pročitati neku ezoteričnu ili svetu knjigu, -rekoh Hendrixu.

-A zašto? –upita me on zbunjeno.

-Zato da malo proširiš svoje horizonte. U životu se ne možeš u potpunosti oslanjati na znanost, razum i logiku u pristupu shvaćanja i procjenjivanja ljudi i svijeta. Trebaš malo zaći u Zonu sumraka i na rub znanosti, jer znanstvene istine iz svih područja znanosti mijenjaju se gotovo svaki dan, pa znanost nipošto ne može biti čvrst temelj na kojem ćemo graditi našu životnu filozofiju. Samim tim što znanost vremenom pobija samu sebe, ona ne može biti istina. A ne bi se trebao u potpunosti oslanjati ni na racio, jer racio je pojednostavljivanje stvari koje ne možemo do kraja shvatiti, pa se tu mnoge spoznaje i otkrića na raznim poljima znanosti jednostavno trpaju u ladice, arhive i podrume velikih muzeja. Osim toga, racio se svodi na to da, sad ću reći nešto možda pomalo banalno, vjerujemo samo onom što vidimo. A ti, dok hodaš ulicom koja je čitavom dužinom jednako široka, ulicu vidiš na taj način da se ona, što dalje gledaš, u daljini sve više sužava, a da tlo po kojem hodaš ide prema gore, dok se u daljini nebo i zemlja ne spoje u jednoj točki, kao da pred sobom vidimo piramidu čije se dno nalazi na mjestu na kojem se nalazimo. Tako slika ulice nalikuje na piramidalno sužavanje prostora, a vrh piramide se nalazi negdje daleko ispred nas. Tako vidimo stvari, u piramidalnom sužavanju, a ipak naš um to ne shvaća tako, već shvaća da hodamo po ravnom i da je ulica jednake širine čitavom svojom dužinom. Znači mi vidimo iskrivljenu stvarnost, što znači da ni naša osjetila, a naročito vid, ne pružaju baš realno sagledavanje stvari oko nas. A tu  je i ona stara, već milijun puta izrečena misao; -zrak ne možeš vidjeti, a ipak je tu. -Tako da postoji ogromna vjerojatnost da oslanjajući se na zdrav razum i znanost, u stvari imamo potpuno pogrešnu predstavu o prostoru, vremenu, životu i smrti, kao i o onoj pravoj, apsolutnoj istini. Ali zato postoji nešto jače od logike, a to je unutarnji glas, instinkt i viša svijest u nama. A oni pojedinci koji su imali tu sreću da imaju mistična iskustva, što se kod nas na Zapadu, nažalost, smatra ludilom, ustvari su u tim mističnim iskustvima doživljavali širenje svijesti, čime im se pružila prilika da svijet vide i dožive na drugačiji, istinitiji način i da se približe pravoj prirodi stvarnosti. Ali uz sva ta iskustva potrebna je i literarna i filozofska potkovanost, da takvi ljudi ne pomisle sami o sebi da su ludi, već da prepoznaju upravo to da su imali mistično iskustvo. Tako i Hindusi, Buddhisti i ostali na Istoku takva iskustva tumače kao izlete u druge sfere, odnosno kao u stupanje u kontakt sa nadsviješću, koja pomaže i služi kao nit vodilja u prepoznavanju i spoznavanju prave prirode svijeta, ljudi, života, smrti, sudbine i prave prirode čovjeka. Zato je potrebno ponekad pročitati i neku mističnu i ezoteričnu knjigu, -rekoh Hendrixu.

-Čekaj malo. Zašto ti misliš da ja ne mogu biti duhovan unatoč tome što ne čitam takve knjige i ne vjerujem u karmu, reinkarnaciju, uskrsnuće i u Boga?

-Definitivno možeš biti duhovan i na neki način prosvijetljen i bez mističnih iskustava i bez poznavanja prave biti života, ako si postigao to da u sebi nosiš dobrotu, ljubav, iskrenost, čestitost, dobrohotnost, suosjećanje i toleranciju prema svim rasama, religijama i narodima ili nacijama. To je, na kraju krajeva, i glavna poruka svih religija i filozofija, da postanemo upravo takvi ljudi, i da bi svi trebali biti takvi. A to se može postići i mimo Crkve, vjerovanja u Boga, priklonjenosti nekoj religiji i mimo čitanja i proučavanja svetih spisa. Možeš biti i potpuni ateist, ali ako u sebi nosiš sve ove malo ranije spomenute osobine, samim time ti već jesi produhovljen i osviješten.

Sad se opet Janis uključila; -Osvrnimo se malo i na neodrživost teze –Ne ubij. -Mi ubijamo sve što stignemo, a tako je još od prije nego što je Bog tu tezu poslao čovjeku po Mojsiju. Čim zakoračimo, zgazimo neku bubu. Čim ubijemo komarca koji nas je ubo, već smo ubojice. Čim vršimo dezinsekciju i deratizaciju, mi ubijamo. Čim odemo u trgovinu kupiti meso za objed, izvršili smo genocid, jer se milijarde domaćih životinja diljem svijeta uzgajaju zato da dospiju na naš stol i u naš želudac. Pa kako onda Ne Ubiti? Zar to znači da ne smijemo ubiti ni u samoobrani ili obrani svoje obitelji, svoje domovine, svojih prijatelja... Osim toga, Biblija je krivotvorena. Prekrojena i skrojena krajem 3. i

1. st. naše ere –pri čemu su mnogi dijelovi Isusovog izvornog učenja izmijenjeni. Neki manje podobni dijelovi su izbačeni, dok su oni malo manje vjerojatno istiniti zadržani. –Bože naš, oprosti nam grijehe naše onako kako mi opraštamo našim dužnicima. -Tko uopće oprašta svojim dužnicima? Gotovo nitko. A to opet znači da nam Bog nije obavezan oprostiti naše grijehe, jer ni mi ne opraštamo svojim dužnicima. A zatim, koji je osnovni cilj cijele ove parodije? Proširiti se po cijelom svijetu. Zar drugi narodi i druge civilizacije nemaju pravo na svoju vjeru? Zar im se silom mora nametati katolička vjera? To je zanemarivanje i poništavanje jednog od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu vjerskog opredjeljivanja. A i zbog jedne je jabuke čitavo čovječanstvo Bog osudio da do kraja vremena bude grješno, i to od prvog do posljednjeg pripadnika ljudske rase, od početka do kraja vremena. Zar je rađanje grijeh? Naravno, jer da nema grješnih, a to smo svi mi, onda ne bi bilo potrebe ni za Iskupiteljem, a on je naš, -kaže Crkva. Zar je to Bog milosrđa, praštanja, ljubavi, beskrajne dobrote i strpljivosti?

-A kako ti to sve znaš? –upita ju Hendrix.

–Treba znati čitati između redova!

-Ma čitao sam ja u školi stalno između redova, a ono što piše u redovima uvijek preskakao. Zato me moja profka rušila krajem svake godine. Tako sam završio osnovnu školu sa dvadeset godina, umjesto sa četrnaest. Uzalud se ja trudio da joj objasnim da tako rade mudraci, da čitaju između redova. A i pogledaj samo definiciju shizofrenije. Na Zapadu, po mišljenju psihijatara svi oni koji imaju sklonost ka istočnjačkim i mističnim filozofijama trpaju se pod naziv –shizofrenik. To je direktni i nedvosmisleni atak na istočnjačke religije i njihove sljedbenike. Zato takvi, koji ne znaju šutjeti, u duševnim bolnicama debelo najebu, -reče Hendrix.

–Što mislite o onoj, -pušenje ubija? –upitah tada ja.

Hendrix na ovo odgovori, -Ja mislim ovo, -Pušenje višestruko produžuje život. Tako su mi rekli vanzemaljci s kojima sam jednom bio na pivu. Gdje je nestao hippy pokret? Nekad se na Peace brother odgovaralo istim tim riječima, a kad danas nekome kažem, -Peace, brother, -oni mi odgovaraju sa, -Piss of, brother.

–Hoćeš malo duriana? –upita Hendrix Janis.

-A što je to?

-Voće.

-A kakvo voće?

-Opasno po život, smrdljivo i bodljikavo.

-Može. Daj.

-Ajde momci, da vas sad čujem, -reče Janis.–Kad bi vam netko, na primjer, ponudio da birate između veoma lijepe žene i veoma lijepog auta, što biste odabrali?

-Ja bih odabrao viagru, pa što prvo naleti, -rekoh.

-To me sad podsjetilo na moju mladost, -reče Hendrix.-Jednom sam pred svojim susjedom promumlao jbt, razmišljajući o nečemu. Jedva sam mu u posljednjem času uspio objasniti da skraćenica jbt ne znači –ja tih te... Nasrnuo on da me bije, pa se predomislio u zadnjem trenutku.

-A ti, Drakho, da li ti se ikad desilo da si upoznao osobu koja ti je slična u 90 % stvari?

-Da, desilo mi se, kad sam pogledao sebe u ogledalu. Nego, jučer sam konačno dovršio svoj posao i ručno, bez kalkulatora, do kraja izračunao koliki je točno Pi.

-A koliko milijardi decimala si dobio?

-Nijednu. Dobio sam okruglu brojku bez i jedne decimale. Za to ću dobiti Nobelovu nagradu.

-A koja je to ta okrugla brojka?

-Dva!!!

-Uh, ti si se stvarno jebački namučio u računanju!

-Pa da znaš da jesam.

Janis tada ponovo skrene razgovor u drugom pravcu, -Užasavaju me ljudi izobličene duše.

A ja joj na to rekoh; -Možda im duša nije baš posve izobličena, nego je samo uobličena onim što je život utisnuo u nju.

-Hej, da. Ako si u miru sa sobom, onda si u miru sa čitavim svijetom, - reče ona.

-Ono na što je čovjek najosjetljiviji je kritiziranje njegove vjerske opredijeljenosti i njegovih vjerskih uvjerenja, kritika i izrugivanje na račun njegove nacionalne i rasne pripadnosti i kritike na račun nogometnog kluba za koji navija. Sve su to stvari zbog kojih bi mnogi ubili, ili već ubijaju, -rekoh.

Ovaj razgovor je počeo postajati već prilično nesuvisao, ali mi to nismo ni primijetili.

–Nikad ne pitaj što ti možeš učiniti za državu, već što država može učiniti za tebe, odnosno kako ti može pomoći u tome da te ona sama opljačka, osiromaši, degradira u životinju, ponizi i upropasti. Država će ti vrlo rado pomoći u tome, -reče Hendrix.

-Žena ne traži mnogo od muškarca. Traži samo njegovo srce, -izvali Janis.

-Pa nisam baš ljubitelj doniranja svojih organa, naročito dok sam još živ, - rekoh.

-Po pitanju varanja tvoje žene, ako te jedna žena čini sretnim, kao što si rekao da tebe čini tvoja, što će ti onda druge žene? –upita sada Janis Hendrixa.

-Pa da me i one čine sretnim.

–Čitavog sam života bio javni toalet u očima drugih. Svi su pišali i srali po meni, -reče Janis dok joj je suza kliznula niz lice.

–Ljubi bližnje svoje onako kao što ljubiš sebe, -Božja zapovijed. A što ako netko mrzi sebe? Da li to znači da je od Boga primio zapovijed da mrzi i svoje bližnje? Tamo gdje je smrt milost, a život nemilost, takav svijet ne može biti dom. Samo ja osjećam svoju bol u potpunosti, i samo ti osjećaš svoju bol. Kako onda usporediti to dvoje i ocijeniti tko je više patio u životu? Nebitno je koliko dana ima u tvom životu. Bitno je koliko života ima u tvojim danima, - reče Hendrix.

-Eh, u mojim danima ima puno snova, a u mojim snovima ima puno života. Da li se i to računa? –upitah.

-Pa valjda.

–Ovaj svijet je već toliko truo da je vrijeme da se raspukne i da iz zlatne sjemenke u njegovoj nutrini izraste jedno prekrasno drvo, novo Drvo Života, jedan bolji i ljepši svijet. Zaslužili smo to svi, zar ne? –rekoh.

–Ako imaš nekog tko te voli, što te onda briga za to tko te mrzi? –reče Janis.

-Pa briga me je, naročito ako me mrze FBI, CIA, MOSAD I GESTAPO.

–Danas je, -reče Hendrix, -najveći uspjeh ostati vjeran sebi, u ovom

svijetu koji te pokušava promijeniti u nešto što nisi.

-Da, ali prvo moraš naučiti vjerovati sebi, pa ne zamjerati sebi, pa oprostiti sebi, pa početi voljeti sebe. Tako da biti vjeran sebi nije ni malo lako, jer se uvijek može pojaviti netko kome ćeš biti vjerniji nego sebi, a taj netko ti može u potpunosti uništiti život.

–O čemu vi muškarci razmišljate kad ne razmišljate o seksu? –upita Janis.

-Razmišljamo o tome kako bismo trebali početi razmišljati o seksu.

–Lako je živjeti za druge. To svi čine. Živi za sebe, -rekoh.

-Lijepo je živjeti za sebe, još ljepše voljeti sebe, ali najljepše je svoju sreću i ljubav podijeliti sa drugima. A u slučaju da i nema sreće, plemenito je svoje rame podmetnuti pod tuđi križ, -reče Janis.

–Svugdje vidim ljude, ali nigdje ne vidim ljudskost, -odgovori sada Hendrix.

-Ljudskost se krije na neobičnim mjestima. Ako samo malo bolje pogledaš, vidjet ćeš je na mnogim mjestima i na mnogim licima, u mnogim djelima i mnogim riječima, -rekoh. -Promatranjem i analiziranjem sebe i svojih postupaka možeš naučiti jako puno toga o drugima.

Bio je ovo jedan prilično neobičan i velikim dijelom i nesuvisao razgovor, ali imao je u sebi snage, samo način na koji su se teme nadovezivale jedna na drugu činio se kao da smo bili malo napušeni. A mi smo u stvari bili jako napušeni. Nakon nekog vremena svi smo zaspali.

 

*

 

Ujutro smo se probudili i nestrpljivo smo iščekivali svog vodiča. Nakon nekog vremena u daljini se počeo ocrtavati jedan ljudski lik, koji nam se približavao.

-Evo ga, dolazi; -reče uzbuđeno Hendrix.

Kad nam se sasvim primakao, vidjeli smo da pred nama stoji netko obučen u tradicionalnu arapsku odjeću, sa zastarjelom puškom duge cijevi u ruci.

-Hej, ovamo; -viknusmo mu, a tada se desilo nešto neočekivano. Podigao je pušku i uperio je u nas.

-Što da radimo, što da radimo? Upucaće nas, -viknu Janis.

-Znam ja što da radimo, znam pomalo arapski., -kaže Hendrix i uzvikne, - Alah Agbar.

Nakon ovoga Arapin upuca Hendrixa u nogu.

-Jebo te, mi smo oni koje trebaš prevesti preko ovog područja. Zašto si me ustrijelio? Zar ne vidiš da sam i ja musliman?

-Oprosti, nije bilo namjerno, -reče došljak, -ali ja u tebi vidim samo crnca, a ne muslimana. A osim toga, to što sam ja Arapin ne znači da sam samim time i ja musliman. A sada na put. Nemamo mnogo vremena. Samo da napomenem, vašeg nesretno stradalog drugara morati ćete ostaviti ovdje. Previše će nas usporavati ako ga budemo vodili sa nama.

-Žao mi je, gospodine Arapine, ali ja bez njega ne idem. On je naš. Neću ga prepustiti pustinjskim divljim psima, -rekoh.

Janis na to kaže; -Slušaj Drakho, vodič je u pravu. Nas progone, pa ne možemo riskirati da cijela misija propadne zbog Hendrixa. Ti si ovdje najvažniji. Tebe trebamo dovesti do cilja. O tebi ovisi naš opstanak.

-U redu, ali ipak bez Hendrixa ne idem.

-Onda ćeš ga morati nositi, -reče došljak.

-Pa neću ga baš nositi, ali on će se oslanjati na mene, pa ćemo tako ići kroz pustinju.

-Znaš li, -reče Janis, -da ovime znatno ugrožavaš našu misiju?

-A ja sam mislio da si mu ti prijateljica. Slušaj, mi naše ranjene ne ostavljamo usred pustinje, već kuda mi, tuda i oni. Ovo je bitka za ranjenike, kontaš, Janis. A ako vam je stalo do toga da ja idem s vama u neku kurcojebinu u pustinji, onda je to moguće izvesti samo ako Hendrixa povedemo sa sobom.

-Eh, ti si težak slučaj, Drakho. Pa onda nek bude po tvome, -reče Janis pomireno.

 

*

 

Ja sam tokom prolaska kroz pustinju često, u trenucima odmora od napornog puta, upadao u stanja kad su se preda mnom pojavljivale slike i scene iz mog života.

Vidio sam svog oca, sjetio se kako mi je kao dečkiću uskraćivao pažnju, kako uopće nije komunicirao sa mnom, kako ga uopće nije zanimalo što se sa mnom događa, već samo kakve ću ocjene donijeti iz škole. Nije ga bila briga za moje tuge i boli, nije ga bilo briga što uopće postojim. U najtežim trenucima, u srednjoj školi, kad sam već prolazio kroz ozbiljne krize identiteta i padao u ambis, potaknut odnosom svojih školskih drugova prema meni, koji su mi se smijali i prezirali me, on nikad nije upitao, -Pa dobro sine, što te muči? Otvori mi svoje srce, možda mogu pomoći. –Nikad ga nije bila briga. A onda, od moje pubertetske dobi, nas smo dvojica vodili pravi rat. Bilo je tu mnogo svađa, mnogo vike i dreke, mnogo ponižavanja i teških riječi. Nismo uspijevali pronaći zajednički jezik, svatko je tjerao svoj inat, svatko je imao svoj razlog da povrijedi onoga drugoga. Bio je to zaista nezdrav odnos među nama, i te ružne scene, koje su se događale svako malo, utjecale su i na ostale članove obitelji.

Tada sam se sjetio toga da sam, kad je mama bila veoma bolesna, ja bio taj koji ju je poslao u bolnicu, a tamo je u roku od tjedan dana dva puta dobila upalu pluća i na kraju je podlegla bolesti. Pogledi članova moje obitelji nijemo su govorili, -Ti si taj, ti si kriv. Da je nisi poslao u bolnicu još bi bila živa. - Nijemo su optuživali ti pogledi, nisam se imao kamo sakriti od njih, uvukli su mi se u glavu. Bilo je nečega sablasnog u svemu tome, što sam je baš ja poslao u smrt. A kasnije sam se morao godinama nositi sa tim teretom, sa tom mišlju da sam ja ubio svoju majku.

Sjetio sam se i toga da je dvije godine nakon majčine smrti nastradao i moj brat. Jednog se jutra srušio u kupatilu. Kroz san sam čuo kako lupa šakom po zidu i priziva moje ime. Ustao sam i zatekao ga opruženog na podu kupatila.

Plakao je i nije se mogao pomaknuti. Odmah sam pozvao hitnu i ona ga je odvela u bolnicu. Poveli su i mene. Dok su ga doktori pregledavali, u meni je strah rastao sve više. Mislio sam da je to bila obična kratkotrajna nesvjestica ili se okliznuo u kadi, i da sve ovo nije tako ozbiljno. Nakon pola sata čekanja doktorica mi je rekla da mi je brat u vrlo teškom i ozbiljnom stanju i pozvali su helikopter da ga prebaci u drugu, veću i bolje opremljenu bolnicu, sa većim stručnjacima, u drugom gradu. Kad su mi rekli da je ozbiljno bolestan, slap suza tekao mi je iz očiju. Mislio sam da se ipak može izvući, no upao je u komu. Stajao sam mnogo puta pred njegovim bolničkim krevetom i pokušavao nešto reći, kao u filmovima, ali riječi nisu mogle izaći iz mojih usta. Nijemo sam ga gledao i kao da sam osjetio da ga gubim. Samo sam gledao u njega kako leži u krevetu, i plakao, jer tada je već sve bilo jasno. Tri dana, koliko je bio u komi, trajalo je iščekivanje i nada, da bi na početku četvrtog dana, u toku noći, javili iz bolnice da je moj brat preminuo.

Moj djed, koji je tri godine živio u mom stanu, nakon mamine i bratove smrti bio je šikaniran od strane tete, baš poput tate i mene. Otkad je baka umrla, moj djed nije mogao naći mira. Nije ga puštala aždaja sa gujom u njedrima. Jednog dana i on je ispustio dušu, ali nije se ostvarilo ništa od onoga što je djed gotovo svakog dana govorio svojoj kćeri; -zažalit ćeš ti već jednom zbog ovoga.

–Ali ne, ona nikad nije zažalila. Nikad joj savjest nije proradila, nikad nije smatrala o sebi da je nanijela iole zla članovima moje obitelji. Ona je bila uvjerena u to da je uvijek bila divna, sjajna, puna ljubavi prema nama i vječito nam je nabadala na nos koliko je ona nama u životu pomogla. Da, pa pomogla je u tome da se naša obitelj raspadne i preseli na drugi svijet.

Sjećam se i očeve smrti. On je, uz to što je bio i psihički bolesnik, postao i ležeći bolesnik, potpuno ovisan o mojoj skrbi. Dvije i pol godine je nepokretan ležao na svom bolničkom krevetu u našoj dnevnoj sobi. Na licu mu je bila samo tuga, često je imao halucinacije i ponašao se i govorio sasvim nesuvislo.

Jednog dana, dok ga je teta hranila, počela je vikati na njega jer nije htio jesti. A kad sam mu ja prišao, rekao sam mu; -Tata, jedi. Moraš jesti. Ako ne jedeš, umrijeti ćeš. –I u tom trenutku opazih kako mu oči gledaju u prazno i zabezeknuto rekoh teti; -Mrtav je.

Zalud sam ga pokušavao oživjeti, uzalud mu pokušao pritiskati grudi i puhati u usta, dok je hitna došla do nas za njega više nije bilo šanse. Napustio me je i on, kao nekad ranije majka, brat, djed i dvojica najboljih prijatelja. Briznuo sam tada u plač i rekao; -Tata moj, tata moj, nikad te više neću vidjeti, nikada.

A sve ovo s njim događalo se paralelno sa tetinom bolešću, koju je izazvao moždani udar koji je uzrokovao demenciju. I u jednom trenutku imao sam dva teška bolesnika na ramenima. Pokušavao sam teti pomoći kako god sam mogao, čupao ju dvije godine iz ruku demencije, ali nije uspjelo. I tada je umro tata, a ja sam si predbacivao da sam ja kriv za to, jer sam zbog tete u potpunosti zapostavio brigu o tati. I tada, kad je on otišao, oplakivao sam ga šest mjeseci, iz dana u dan. A i vratilo se sve ono od ranije, mamina smrt, bratova smrt, djedova smrt, a vraćale su se uspomene i na čitav moj usrani život. I u meni se pojavio strah kako ću dalje sam, jer više nisam imao nikoga svog. Svi su me napustili i ostavili me samog, izloženog hladnoći ovog svijeta.

Tako sam, nakon ovih prisjećanja, spoznao koliko sam loš čovjek bio i teret koji sam nesvjesno nosio u sebi sad je postao vidljiv teret, a ja ga se nisam mogao osloboditi.

Naravno, i Janis i Hendrix su znali sve o mojim prisjećanjima, jer sam im mnogo pričao o tome što se prethodnih mjeseci probudilo u meni.

Janis je rekla,

-Ne, ti nisi loš čovjek. Ti to jednostavno ne možeš biti. Ima u tebi još nešto što si potisnuo u dubini svoje nutrine, nešto što moramo izvući van. Zato te vodim jednom indijanskom vraču, koji će te uvesti u labirint tvoje podsvijesti, i onda ćeš konačno znati sve o sebi.

 

*

 

Jednog od idućih dana Hendrix se spustio u grad da bi kupio neke sitnice, iako smo mu govorili da ne ide. No probaj ti Hendrixu reći ne. Sišao je u grad i ušao u trgovinu. Upitao je prodavačicu;

-Imate li šampon za kosu za muškarce? –no nije primijetio da je za njim u trgovinu ušla i jedna starija gospođa sa psićem u krilu.

Prodavačica tada kaže, -Oprostite, ali psima je ulaz zabranjen. Hendrix, koji je pomislio da se to odnosi na njega, bijesno odgovori;

-Ah, ovo je zaista previše, -i prodavačici je razbio nos i izbio joj je dva zuba, nakon čega je nadrkan izašao iz trgovine i vratio se u kuću van grada.

Idućeg dana Janis je također otišla u grad i pred trgovinom u kojoj je Hendrix dan ranije napravio onaj dar mar, ugledala je dva muškarca odjevena u crnu odjeću od glave do pete. Otrčala je do kuće i viknula; -Na tragu su nam, moramo bježati dalje.