U početku bijaše riječ i riječ bijaše od Boga i riječ bijaše Bog. U ovu tvrdnju sam se uvjerila kroz vlastito iskustvo, unoseći u svoju svijest svu potrebnu količinu pozitivnih riječi koje su stvorile ravnotežu u mojoj svijesti. Većinu svog života provela sam u potrazi za srećom. Prošlo je mnogo vremena dok sam je uistinu i spoznala. Razočarana sam što mi znanje o sreći nije preneseno biblijskim duhovnim učenjem. Nisam čitala samo Bibliju. Bilo je tu svetih knjiga i drugih religioznih skupina. Ni u jednoj od tih knjiga nisam pročitala na koji način čovjek stalno može biti sretan. A može. Religija ne poziva na loše ponašanje čovjeka, već na uzorno ponašanje, kao put ka sreći. Vjernici, prije svega, gledaju svoje svećenike i njihovo ponašanje. U svećeničkom ponašanju ima, blago rečeno, dosta dvojbi koje se počesto izravno kose s aksiomima u svetim knjigama. A svećenici nama prezentiraju Božji nauk, zar ne? Navest ću pojavu koja se događala nedavno, kao sastavnica povijesti naših prostora, a kojoj sam osobno, putem medija, svjedočila. Radi se o ratnim zbivanjima na prostorima bivše države Jugoslavije. Svećenstvo obiju zaraćenih strana dopustilo je sebi opstrukciju svetih knjiga i priklonilo se blagoslivljanju oružja kojim se ubijalo neprijatelja. Što ja kao vjernik mogu reći na ovakvo ponašanje koje su nijemo promatrali milijuni vjernika različitih skupina i šutjeli? Gledajući snimke koji su obilato bili popraćeni medijskim spektaklom nijemo sam plakala osjećajući u Duši da se nemam kome u zemaljskim strukturama vlasti i religije obratiti za pomoć. Religija koja je Božji predstavnik mira, istine, ispravnog djelovanja i nenasilja na Zemlji, izdala je moju vjeru u mir, istinu, nenasilje i ispravno djelovanje, oduzela mi je snagu nadanja radosnijem i sretnijem životu u ljudskim međuodnosima.

 Kako kao majka mogu zaštititi potomstvo koje sam donijela na ovaj svijet, ako ne mogu vjerovati svojoj crkvi? Ona je zadnja na braniku međusobnog razumijevanja, tolerancije, ljubavi, mudrosti, hrabrosti, pravednosti, poštenja, strpljenja, morala, humanosti, velikodušnosti, odgovornosti, umjerenosti, razboritosti, uvažavanja, optimizma, vjere, mira, sklada, harmonije... Ako svima onima koji su to radili kažem: Sram vas bilo!, hoću li išta time postići? Može li mi moja crkva kao vjerniku objasniti s kojim se pravom tako ponašala? Nije li ona predvodnik dobrote i zaštitnik života na planetu Zemlji? Ili je možda u svom neznanju moći ili oholosti zaboravila sva potiranja naroda i ljudi u svojoj povijesti postojanja samo kako bi zaštitila svoje stavove i uvjerenja  kojima manipulira ljudskim Dušama? Moje uvjerenje o svojoj djelatnosti više neće zatirati! Moj je stav da su me crkva i njezini predstavnici izdali. Dosta mi je vašeg pretvaranja! Izdaja je toliko vidljiva da se ne može više sakriti, a da se o njoj ne govori. S ovim uvjerenjem vi gubite moć predvodnika u mojoj ljudskoj vjeri prema vašoj pozitivnoj djelatnosti. Hoće li se itko od onih teologa koji predstavljaju vjeru i koji su sudjelovali u takvoj farsi zamisliti nad takvim djelovanjima? Hoće li poslije ove iskrene ispovijedi jednog vjernika crkvenim ocima pasti koja vlas s glave ili meni, i to mi je svejedno. Prisjećam se sahrane muža moje najstarije sestre. Svećenik koji je obavljao vjerski obred pokopa pokojnika dozvolio je sebi da dva puta naplati svoj obred od jednog i od drugog sina pokojnika višestrukom cijenom od one koliko takav obred košta. Koje li sramote za njegovo zvanje. Kako takav čovjek ili svećenik može predvoditi jedan narod prema ispravnom djelovanju? Da ne pričam o agresiji koja se vidi i čuje preko medija. Bože dragi, svećenici u svojim odorama se tuku kao kakvi kauboji. Seksualno zlostavljaju svoje učenike. Naivno ili ne, ja sad moram reći: Bože nas sačuvaj i od tog zla! Koliko je takvih svećenika koji ne obavljaju svoju dužnost po pravilima parohije u kojoj služe? Jadno im njihovo zvanje i znanje. A kako bi je i mogli obavljati kad su se tako uzoholili za lijepim svjetlucavim ruhom i materijalnim dobrima?

Ja kao laik gledam svećenstvo i njihovo raskošno ruho koje me podsjeća na bajku o golom caru. Gledam raskošne zemaljske bogomolje i pitam se: „Vjeruju li ovi svećenici u nauk koji propovijedaju?“ O čemu misle kada se mole Bogu? Imaju li predodžbu o tomu tko je on? Jesu li zaboravili svrhu nauka koji su pohađali? Imaju li razvijenu savjest? Što oni meni kao vjerniku nude od svog nauka? Ne baš mnogo, a i ono što nude skupo košta. Oni su u prednosti, donosim zaključak. Bi li njihovi nadređeni, da znaju tko su oni, dozvolili da im kruna padne i ponizno pognuli glave pred takvom ohološću? Tko bi mogao u svojoj skromnosti zaštititi prava svojih parohijana? Interesantno pitanje. Ima li šanse da bi to učinili njihovi nadređeni starješine? Ne bih rekla. Njihovi nadređeni žive još raskošnije i bave se više zemaljskom, a manje vjerskom politikom. U svojoj politici religioznog laika, pitam se: Zar djeci, koju sam maloprije spomenula, nije bila dovoljna bol zbog gubitka oca, već su trebali tu bolnu situaciju i dvostruko „keširati“? Kakva sjećanja i osjećaje o svojoj crkvi su oni ponijeli u svojoj duši nakon toga? To nije usamljen slučaj. Nije nikakvo čudo što sve više vjernika u svom promišljanju, zaobilazi svoju religiju. U vremenu u kojem živimo sada već milijuni dobrih plemenitih ljudi svjedoče o ljudskom Duhu drugačijih vrijednosti, svijetleći u ovoj tami svojim iskustvima. Sam Svevišnji Gospodin šalje poruke i sve više ljudi svih vjerskih skupina ih čuje. On postoji i sve vidi i mimo naše volje. Ovo su neka iskustva stavovi i uvjerenja kojih se kao vjernik prisjećam i kojima je svjedočila moja Duša. Ali ovo nisu samo snovi moje Duše, ovo je gorka istina njezine svjesne razočaranosti religijskim djelatnostima i  patnje kroz osobni vjerski i ljudski život.

Moja je osobna spoznaja da najrazvijenija Duša na području duhovnosti na planetu Zemlji predstavlja Boga u objavi. Na Zemlji postoji nekoliko takvih Duša koje predvode ljudsku rasu. Njihovo duhovno znanje nesumnjivo podržava život na zemlji u nekoj vrsti ravnoteže. Nebitno je kojoj vjeri ili religiji pripadaju. Pomoć svake ljudske Duše, u vremenu u kojem živimo, prijeko im je potrebna. Vrlo je važno da se usvoji znanje o tomu kako im se može pomoći. Ne vjerujem da je ovo znanje o kojem pišem samo moje. Pokupila sam ga udahom iz etera i zraka. Otkud ono dolazi? Jesu li to  svjedočanstva naših predaka koji su ih ostavili za sobom, a koja su nam se vratila u cikličkom slijedu prirodnih procesa što se odvijaju danas pred našim očima? Misli koje mi prolaze kroz svijest vode me u ovom smjeru. Prenosim ih bez uljepšavanja i korekcije. Osjećam se samom dok ih pretačem u riječi. Priroda koju gledam u objavi, u jednoj od mojih posljednjih vizija, ima moć da se sama pročišćava. Od njezinog pročišćenja (putem medija gotovo smo izravni sjedoci potresima, podivljalom moru, polavama, vatrenim stihijama…) stradavaju mnoge nevine ljudske Duše, nesvjesne uzroka svega što im se događa. Upozorava li nas to priroda kako je došlo vrijeme da osvijestimo uzroke svih tih stravičnih pojava? Radi ljudi koji su živi, narednih generacija, trebamo li napokon postati svjesni koliko mi sami svojim djelima, ali još više svojim mislima tome pridonosimo? I gdje je tu mjesto bilo koje religijske zajednice?

„Kako da volim, poštujem i prihvatim svoj život poslije ovakve izdaje predstavnika moje vjere?“ bilo je pitanje koje sam si postavila kao vjernik. Poslije viđenja i razočaranja u vjerske institucije u svojoj okolini obratila sam se izravno Bogu. Bog me nije izdao i otkrio mi se u svoj svojoj veličanstvenosti. Kakva sam ja sretnica! Kada sam izgubila svaku nadu u smisao i ljepotu ljudskog života, on mi je pokazao što nada uistinu jest. Kako je lijepo živjeti s tom spoznajom. Bože, hvala Ti! Jedini si koji mi je otkrio smisao duhovnog nauka na ispravan način i koji me kroz život u zemaljskom okruženju nije izdao.

Kome sam ja to dala za pravo da bude moj izaslanik kod Boga? Zašto sama nisam bila svoj posrednik? Nisam znala da ja to mogu biti, niti kako. Od rođenja sam uvjeravana od roditelja, okoline, društva i religijskih predstavnika kako ja ne mogu zastupati sebe po tom pitanju, osim molitvom koju je odobrila religija kojoj pripadam.

Svaki čovjek na svom životnom putovanju ima uporišta u sebi, obitelji, okolini, društvu, religiji i kolektivnoj svijesti planeta na kojem živi. Dok god može crpiti pozitivno iskustvo od samo jednog ovog entiteta, on s više ili manje sreće može opstati na životu. Najgora izdaja koja mu se može dogoditi izdaja je njegovog povjerenja u svoju religiju, jer se tada osjeća izdanim od samoga Boga, a kada ga izdaju svi gore navedeni, tada se u njemu budi Duh. To buđenje Duha otvara čovjeku četverodimenzionalni svijet, svijet duhovnih iskustvenih čuda. Taj svijet ga povezuje s njegovom osobnošću božanske prirode Duhovnih zakona koji se kroz njega ispoljavaju u svoj svojoj punini u kojoj on doživljava preporod, kao da se ponovno rađa sa spoznajom, što je zapravo ispravan način života i spoznaje kako on u njemu može sudjelovati. Ne dođe li do tog buđenja, Duša ide u novu inkarnaciju.

http://angelija.blog.hr/