U vremenu oluje ruža šaputah srcem srcu, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i ne osjećaju snagu tvoje, na vratima duše, vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca tminu stvaraju. Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u žitu usahlih plodova, voda u tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neiživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari. Na latici zaostaloj iz oluje ruža, u kapi rose, vidjeh lik boginje. Ćuvarica Lunina hrama pruži svoj dlan, odnese me na žrtvenik noći. Ognjilo strasti zapali svijeću prohujalom vremenu i ja u zrcalu spokoja vidjeh oči boje sna.
Zagrli me nježnošću Lunina sjaja,
srebrenkastim prahom željenog raja,
putokaz na zvjezdanim stazama,
u Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi.
Kad ognjilo strasti zatira nemirom ludim,
u zagrljaju tvom ćutim anđosko uzašašće,
osjećam kako se sretna u snovima budim.
bglavac
edin.kecanovic
