U beskraju neba tražih puteve ka sreći,

otvorena srca,

vječno snena

poželjeh  

svjetlosne milje preći,

zagrliti zraku izlazećeg sunca

i njome se uzdignuti

do vrhunca svjetlosne planine.

Voljela sam život, snove, ljubav,

svijet muza,

lutala sam pješćanim pustinjama

neutabanim tragovima

osjećajnih staza

ka vječno željenoj sreći.

Kupala sam se

u rijeci isplakanih nebeskih suza

ispirući pečate boli sa vječno tužnog lica,

osjećajući da ništa nije prljavije

od čiste, nedoživljene ljubavi,

da ništa nije varljivije od

nedosanjane iluzije,

da je to osjećanje samo patvoreno,

da ta ljubav tijelo u žudnji obuzdava,

u čežnji za koju je rođeno,

jer mu strast ne dozvoljava.

Sanjala sam oči svojih davnih snoviđenja,

čekala neznanca iz doline nemira,

treptaj oka nježnog sjedinjenja

i ljepotu sanjanih dodira.

Željela sam na njegovim dlanovima osjetiti

uzavrelu bujicu svojih želja,

milovanjem ugušiti vrelo strahovima,

buditi se kricima veselja.

 

 

 

Osjetih pucanje opne nepostojanja i uskrsnuće želja. Iz pisanice snova jedna bijela golubica poletje ka nebu!

 

Pružih ruke i

potpuno neočekivano,

na dlan mi sleti ptica čudesnih boja

i velika tišina,

čudesna tišina,

čarobna tišina

zaustavi tonove

izgubljenog vremena.

Zatvorih oči i

osjetih toplinu, bezglasnu,

nepokretnu toplinu svitanja

i ljepotu sanjanih uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica

vidjeh rađanje sunca,

treperenje života,

hrabro zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti

i kao u nebeskom zrcalu

vidjeh svoju tugu,

svoje uplakano lice u očima boje sna.

 

Vrijeme iz oluje ruža zatvorih u onaj dio sebe gdje ostaju samo lijepa sjećanja.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://umijece-vremena.blogspot.com/