U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, u Oceangradu želja osjećam da izgubljeni kontinent živi u nama, da u dubinama svijesti postoji boginja, dobra vila, anđeo, sirena sretnog trenutka, svjetlosno prabiće koje otvara sedefaste školjke vjerovanja i iskri biserje na pješčanom žalu života. Osluškujem simfoniju oceanskih orgulja i čujem tajanstveni glas uspomena koje me pozivaju u snove. Na kapiji drevnoga grada još uvijek na me čeka ona tajnovita sjenka koja me je vodila kroz moreuze u vremenu oluje ruža, ona ista sjenka koja je zatvorila vrata pakla kada smo drhteći u strahovima živjeli trenutke boli strahujući od svakog novog sutra. U bezdanu nepostojanja ona je pjevala baladu izlječenja. Noćas smo slavili rođenje vječne ljubavi i pričinilo mi se da sam u ponoćnom balu vidjela sjaj zvijezde repatice koji je osvjetlio puteve ka sreći. U meni još uvijek žive sjećanja na one davne zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhitrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode. Srce je tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duša. Njena sjenka još uvijek luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju novih izazova. Još uvijek se branim od prastarih strahova, prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja.  Zov iz dubine želja me tada zaustavi plesom sjećanja i poziva da odživim još jednom dane prvih susreta, da dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo sretni poklanjali osmjehe. Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u Oceangrad samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti. Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Ćutiš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka.

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2010/02/njemu-iz-svih-mogucih-razloga.html