Vrijeme prolazi, rijeka nevraćanka odnosi trenutke u ocean snova u svemir, jamu bezdanicu, u magličaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorce uspomena. Stoljeća prolaze, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek drugim pupoljcima, a leptiri žive samo jedan dan. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek odveo na polja metafizike i nadrealizma. Njegove slike, sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnoj dimenziji trajanja, njegov kaos s fraktalima i širinom svemira otvorili su mi vrata nekog novog svijeta. Uranjam u njegove rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovdje i sada, u purpur snova.
Osjećam buđenje u novom snu. Putem svile plovi kočija od leptira. Čudni su putevi božji još čudniji putevi duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj dijela donosi miris ljubavi. Ples leptira u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja ćutim ono što sam utapljajući se u njihovom mirisu oduvijek ćutjela, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi.
U tišini srca duša mi se njiše,
sjenka njena sklada uspavanku ovu,
sa izvora sreće snoviđenje diše,
riječi se slažu u ljepotu novu.
Odrastoh do djeteta snenih očiju,
osjećam ljepotu razigranog srca,
vidim svilnu leptirastu kočiju,
sanjam život u kom sreća grca.
Roji se sreća oko moje duše,
u kojoj će klijati od ljubavi sjeme,
vjetri zlatna snoviđenja guše,
davno prošlo, davno rastopljeno vrijeme.
Na vrpcama zlatnim istina se nježi
otkucaji srca vječne sanjalice,
leptiri trepere, sreća suzom snježi,
beskrajem ove čarobne ravnice.
Pročitah ponovo ovu davno napisanu pjesmicu, u uglovima srca osjećam drhtaje probuđenog djeteta, osjećam život kao vječni san, ćutim da zakoni klasične fizike ne vrijede u nutarnjem svemiru, da čvrste živuće materije nema, da je sve u meni, tebi, njoj, njemu energija koja izrasta iz tajnovitog izvora na vratima bezvremena i da iz trena u tren mijenja oblik, da postaje kapljica rose na ružinoj latici, zrnce pijeska na plaži oceana, pjenušava kupka sreće u sretnom trenuku buđenja, zvjezdani prah mikrokozmosa, kristal u kapljici krvi, svilenkasta struna osjećajne harfe, zlaćana nit iznjedrena iz preslice sudbine, simfonija boja, sonata mirisa, ljubav, život nemjerljiv i nedokazljiv, ali uvijek iznova moguć u zagrljaju svjetlosne dimenzije postojanja.
bglavac
irida
edin.kecanovic
