Promatram sliku i spoznajem da se može doživjeti okuse i mirise, čuti zvukove bez upotrebe vanjskih osjetila, postati sinestetičar, osjetiti qualiju, najintimnije stanje duše, i  naučiti svjesno ponirati u sebe sama, oživjeti energiju duše i u sebi spoznati nastajanje trenutka, osjećati oštricu života i ljepotu ljubavi.

Treba znati nacrtati, napisati, poetizirati sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti

da to sam ja.

Slika budi u meni vječnu lakoću postojanja, gledajući je utapljam se u svjetlosnom zagrljaju njene ljepote, osjećam energiju, tu čudesnu lavu koja se kao slap sreće prolijeva cijelim tijelom i postaje vrijeme, ta čudesna rijeka, koja

mirisnim vodopadom stvara jezero ljepote u kojem se  zrcali trag unutarnjeg sunca i prelama u kristale uzdrahtale duše.

U mirisnom dućanu duše.

Stojim na hridi naslučujuće zore,
opraštam se od ljepotice noći
te radosne kupke neba
udišem svitanje i pružam dlanove
suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.

U misinom dućanu duše
postajem lovac u žitu

mirisnim srpom srpnja žanjem sramotu

i
grlim makove još snene,
mekoću kukoljem žigosanu,
drevnim snom ogrnutu,
vjetrom milovanu,
srcem opjevanu,
umom nacrtanu,
rukom dotjeranu,
tu treperavu ljepotu.

Dotaknuta jutrenjem vedrine
moja uzdrhtala duša
usidrena u njedrima noći,
mjesečevom mjenom opijena,
toplinom srca probuđena,
radošću života okupana,
u mirisnom dućanu
ljubavlju oplemenjena,
zaboravlja tužna sjećanja,
raskida ugovor neživljenja,
napušta luku nepostojanja,
i uranja u beskraj oceana,
u radosnu pjenu osjećanja osjećaja.