Prisjetimo se romana Johna Steinbecka "Istočno od raja". Smješten u bogatu, sunčanu dolinu Salinas u Kaliforniji ovaj roman zrcali tužne sudbine obitelji Trask i Hamilton, čiji naraštaji ponavljaju pogreške Adama i Eve i ubilačko suparništvo Kaina i Abela. Pisac je u ovom romanu ozrcalio vječne teme o još uvijek ne razjašnjenim tajnama ljudskoga uma, tajnu identiteta, neobjašnjivost osjećanja osjećaja ljubavi i smrtonosne posljedice nedostatka tog osjećanja. U zrcalnim neuronima, u ogledalima naše svjesnosti susrećemo i lica svojih virtualnih suparnika, u njima prepoznajemo svoju tugu, svoju bol, u njima tražimo prevaru ljepote, kradljivce snova, prevarante života. Ne, to nisu oni, to smo mi sami, u nama samima leže pogreške, mi smo sami krojači svoje sreće. Zaboravimo druge, zaboravimo one koji nas ne vole, oprostimo sebi jer svatko nosi svoj križ na ovom putovanju kroz snove koje nazivamo život. Nemojmo postati Kain koji je bio nesretan, nesiguran, vječno ljut, pun zlobe i zato ljubomoran na Abela koji je, u zrcalima božjeg sna, zrcalio samo sebe samoga. Ne uspoređujmo se sa drugima jer oni su drugačiji od nas, ne žudimo za onim što oni posjeduju jer mi u sebi, za sebe, imamo više. Iz ogledala naše svjesnosti nas promatraju naša duševna stanja, naši strahovi, naše tuge, boli, sreće zlatne, srebrene sreće našeg osjećanja osjećaja ljubavi. Zakoračimo u misaono- osjetilno- osjećajni labirint.
Gdje je početak, a gdje kraj labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Labirint koji je Dadalus, za ogorčenog kralja Minosa izgradio na otoku Kreti nikada nije pronađen, ali ostao je mit koji pamtimo. Minos je iz osvete žrtvovao ljude iz Atene šaljući ih u labirint u kojem su umirali nemogavši pronaći izlaz . Tko je bio Minotaurus, čovjek-bik koji je središtu labirinta ubijao dolazeće, zao duh oca koji je izgubio sina ili vječna opasnost ljudske podsvjesti koja je žderala vrijeme i život osuđenih. Lijepa kraljeva kćer, Arijadna je iz ljubavi poklonila Teseju mač kojim je ubio zvijer i klupko vune koje ga je izvelo iz labirinta i tako mu spasila život i oslobodila Atenjane od straha.
Ta davno ispričana priča je bila i ideja u bajki o Ivici i Marici, dječak je umjesto končića kamenčićima ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući.
Onaj drevni Dedalusov labirint je korišten u arhitekturi i umjetnosti kao smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog središta. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. Labirint je, pri izgradnji katedrala, bio postavljen kao središnje mjesto, bio je ugrađivan na trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naše središte za ravnotežu. Spiralnom dinamikom naše misli i naši osjećaji se isprepilću u labirint naše svijesti. Tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega.
To je zakon ili pravilo po kojem je Dedalus izgradio prvi labirint i u isto vrijeme dokaz da ga ne bi mogao izgraditi da on ne postoji u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo uzroke i razloge bolova i naših depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta se nagomilava samouništavajuća energija. Pokušajmo ući u središte našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta, a univerum našeg utjelovljenog uma, naše nutarnje sunce, neka bude Ariadnina nit, da se doista možemo vratiti u svjesno spoznati trenutak našeg postojanja.
bglavac
edin.kecanovic
