Promatram ovu renesansnu fresku iz Florentinske galerije umijeća lijepe umjetnosti, vidim Morfeja i njegovu majku zaštićene zvjezdanim nebom univerzuma snova i osjećam snagu dobroga Boga koji u moje snove šalje samo lijepe slike. Sanjam, da još uvijek sanjam i ne želim se iz tog čudesnog sna probuditi. Budna se ponekad pitam koje je boje, od čega je satkano to tkivo, s kojeg izvora, kojim stazama ono ulazi u naše duše. Svjesno uranjam u more drevnih privida i sanjam vrulju iz koje snovi izlaze.

"Ja sam točka univeruma, mene prožima svijet i ja u sebi nosim cijeli svijet" čujem u žuboru sna misao drevnog filozofa koji je već onda, u vrijeme renesanse, vjerovao u snagu prostranstva čovjekova uma. Slijedim njegove misli čitajući eseje u kojima je ostao vječni san duše njegovog univerzuma. Vidim sazviježđa kojima je lutao i biserje kojim je nizao nisku riječi u poetično šivo, sanjam njegov san i osjećam lahor njegovih misli u vrtlogu slika koje se iskre u oknima duše. Miluje me sunce njegova neba i sjedinjuje se srebrenkastim zrakama moje nutarnje Lune u ples struna nečujne, tek dušom osjetljive, muzike kristalnih sfera snoviđenja. Morfeus me poziva na putovanje putevima nevidljih struna na kojima čujem korake boginje, čuvarice Lunina  hrama u kojem odsanjah djetinjstvo i mladost. Osluškujem glas Boga lijepih snova i rastačem se u zvjezdani prah iz kojeg sam sazdana i titrajući se sjedinjujem sa snovima, počinjem ih živjeti, uranjam u zvukove sonate ljubičaste boje i sjedinjujem se sa purpurom nutarnjeg neba. Sanjam i sanjajući uranjam u dubinu tog tajnovitog beskraja, slijedim bezbrojne zvjezdane staze, zaustavljam se na platformama čežnje, žudnje i želja, lepršam putevima malenih leptira, nestajem u krošnji drva spoznaje, osluškujem muziku osjetilnog druma i spoznajem da je univerzum čovjekova uma simfonijom boja osvijetljena spoznajna šuma. Čujem romor latica kozmičkih cvjetova, misaona rijeka tiho žubori, osjećanje osjećaja plamenim jezicima gori, podivljale emocije, nutarnjeg neba vranci kočiju punu tuge, nesreće i straha u rijeku zaborava odvalače, a iz Mnemozine rijeke izranjaju lijepa sjećanja.  Sanjam iskrenje fontane sreće i veselja, vidim kristalne suze prohujalog vremena, u svakoj kapljici se zrcali jedna davna želja, iz njih mi se smiješe lica prijatelja, u njima, tkivom novih snova, vriju uspomene. Osjećam renesansu svijesti i zaustavljam se pred izlogom snova, u kojem su kao svjetleće figure poredane uspomene, svaka mi svojim plesom odaje tajnu svojega porijekla, svaka mi svojim osmijehom odaje snagu trenutka u kojem je, iz tkiva mog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma, izronjena. Budim se na obroncima snova i zbilje, sonata ljubičastog svitanja me u svoj zagrljaj prima, šaputava svjetlost svjesti mi titranjem fotona odaje drevnu tajnu, izvor snova se u multidimenzionalnosti tvoga malog univerzuma krije.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Izlog snova"str, 37.

 
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/