Stajali smo na mostu i promatrali rijeku koja teče prema moru, prema trgovini snova.

U gradu snažnih vjetrova stoji ogromno zdanje, papska palača građena šezdeset i sedam godina u vremenu od devet papskih mandata.
Sišli smo s mosta i krenuli u grad. Na kapiji je jedan mladić svirao u frulu "Sur l pont d Avignon.......", sunce je krenulo prema zapadnom nebu i mi uđosmo u grad pun pjesme i demona prošlosti.

U gradu su bili glumci. Počeo je festival dramskih umjetnosti. Palača koju je izgradila smrt srednjega vjeka zasja reflektorima.

"Večeras će ovdje biti predstava" reče pjesnik tužno
"Koja?"
"Pogledaj plakat" reče pjesnik još tužnije pokazujući mi veliku osvijetljenu najavu tužne istine na jednom zidu.

"Requiem za Srebrenicu"

"Nisam sigurna da mogu to podnijeti večeras. Mi tražimo početak našeg sna, a ne kraj tuđega"
"Oni tamo su ubijeni zlom kobi sličnoj onoj koja je izgradila palaču" reče mirno pjesnik. "pročitao sam najavani tekst predstave."
Ja sam šutjela, a on nastavi.

"Post mortem Predstava kao Requiem za Srebrenicu vraća nam nadu da teatar može biti koristan, čak i potreban. Dokumentacijska građja kroz priče preživjelih ljekara, novinara, kroz licemjerni moral političara, surovi rječnik vojnika i distanciran, racionalno hladan rječnik povjesničara su materijal koji je poslužio dvojici umjetnika Philippeu Gilbertu i Olivieru Puyu da naprave tešku i potresnu predstavu o našoj bliskoj prošlosti."

Nisam mogla progovoriti ali su mi slike pokolja prolazile sjećanjem.
Čula sam plač žena i vrisak djece, vidjela ubijena tjela muškaraca jednostavno nabacana po krvavoj zemlji.

Krenuh za pjesnikom u gledalište.
Ispred nas su sjedile žene protjerane sa ognjišta i izgubljene u ovoj dalekoj zemlji gdje je napisan requiem njihovoj sudbini. Žene su ponovo plakale, ali sada drugačije. Bio je to tihi plač, ali bez suza, s mnogo dostojanstva i uzvišenosti. Sa scene je dolazio govor fakata, apsolutne, konkretne intonacije, koji je vraćao govoru moć stvarnog razdiranja ili otkrivanja stvari. Tu je zločin ogoljen, povijest reducirana do svoje najprostije forme, krvoločnog ubijanja.

"Sada te stvarno vodim na večeru u palaču" reče mi pjesnik poslije predstave.
"Više nisam gladna"
"Ne vodim te na jelo, nego u jednu ljepšu priču"

Ušli smo u restaurant bez imena. Prislonjen na palaču izvana je djelovao neugledno, ali se odmah iza ulaza nađosmo u odajama Anjou- ske kraljice Johanne I.

"Budi večeras moja kraljica" reče mi pjesnik dok smo praćeni lakaijma sjedali za stol u kutu za dvoje.
Konobari su zapalili svijeće, donosili jela, mjenjali čaše i pića, pričali o povjesti grada i ženi koja je bježući pred osudom da je ubila muža boravila u ovim odajama. Na plavim zidovima su se bjelili ljiljani. Činilo mi sa da je vrijeme poteklo unazad.

"Možda je ovdje počeo san"
"Ovdje su planirana i opraštana ubistva" reče mi pjesnik
"Želio si me povesti u ljepšu priču."
"Budi strpljiva, priča počinje poslije odlaska pape iz grada."
"Imamo li toliko vremena?"
"Zar si zaboravila da je vrijeme dio nas."
" Pogledaj tko ulazi u odaju."

Na vratima je stajao čovjek iz trgovine snova. Kao da je znao da smo tu krenu prema stolu u kutu za dvoje i privuče još jednu stolicu. Osjetih isto uzbuđenje kao onoga dana u Mrtvim vodama, u trgovini snova.
"Zar ovo nije slučajnost" reče nam čovjek bez godina.
"Šta radite u gradu?" upita ga pjesnik
"Prodajem snove."reče on šaljivo
"Jeste li sami?" upitah ga znatiželjno
"Imam tajni sastanak sa ljubavnim snom moga života" reče mi on zagonetno.

Odjednom sam primjetila da konobara više nema i da je odaja postala stvarno prostor u kojem se živi. Čovjek bez godina ustade i iz jedne staklene vitrine donese čaše i piće.
Pjesnik se smješio i ja shvatih da smo ušli u obećanu priču.

"Recite nam iz kojeg ste vremena danas stigli?" upita ga pjesnik.
Čovjek stavi čaše i piće na stol i krenu prema uglu odaje u kojem je bila polica s knjigama. Promatrala sam njegova leđa i tek sad primjetih da nosi odoru svećenika.

"Vi ste gradili palaču" rekoh prestrašena
On zastade. Okrenu se prema meni i reče tihim glasom:
"Misliš li da bih se onda susretao s hereticima"
"Mislite na nas?"
"Zar si zaboravila san koji si kupila u Mrtvim vodama?"
"Tamo smo bili u nekom drugom vremenu"
"Ali smo svejedno bili mi" reče mi on zagonetno. "Sjeti se pisma koje ti je poslala Marija"
"Zašto drugi dan više niste bili u trgovini?"
"Otišao sam u svoj san da vas dvoje možete sanjati svoj" reče i skinu knjigu s police.
Kada se ponovo okrenuo njegovo lice je dobilo drugi izraz.
"Vi ste danas na mostu stvarali stoljeća koja su uvjetovala moje rođenje"
"Zar smo mi bili prije vas?"
"Vi ste prije vremena, vi lutate eonima i stoljećima i jednoga dana ćete otići i u vrijeme poslije vas"
Knjiga koju je držaou ruci me vrati na trg sajma knjiga. Vidjeh galeba kako kruži iznad mene, sjetih se vlaka prema jugu.
"Budite strpljivi. Vi ćete se jednom probuditi u pravom trenutku i stvarno osjetiti postojanje Boga u sebi" reče čovjek u svećenićkoj odori.

Mi smo šutjeli, a on nastavi:

"Ti si moja misao ženo duge plave kose, ti si Diana, ti si Maria, ti si žedna djevojčica sa željezničke stanice, ti si istinska spoznaja." njegov glas je postajao simfonija univerzuma, pjesma sirena sa dalekog mora, svjetlost koja je otvorila vrata vremena.
"Kada ste vi spoznali istinu?" upita ga pjesnik
"Kada sam osjetio da je ljubav jedina dobroćudna energija kojoj se stvarno mogu predati"
"Pričajte nam o ljubavi"
"Vi ju već živite"
"Ona je u našem vremenu već pomalo potrošena" reče mu pjesnik
"O tebi ovisi hoće li ponovo buknuti"

Pjesnik se zamislio. Promatrala sam čovjeka u svećenićkoj odori i tražila istinu u njegovim očima. Da to su iste oči, to je dječak sa male željezničke postaje, mladić sa mosta, bijeli kralj sa Campo del Fiori i pjesnik čije su misli na trenutak odlutale u neko drugo vrijeme.

"Tko će nam se još pridružiti večeras?" upitah radoznalo
"Na ovom dalekom putu svijetom, bježeći od porote mojim snovima zaustavih se u gradu da obnovim san" reče mi natačući piće. "stajao sam na obali rijeke i gledao kako pada zvjezda. Prepoznao sam njen sjaj. Ona mi reče da ste ti i tvoj pjesnik tu"
"Je li vam ona već ispričala kraj?" pridruži nam se ponovo pjesnik
"Ova priča nema kraja. Počela je kada je Diana ubila Aktaiona"
"Dakle ipak moramo pronaći izvor" rekoh uzbuđena
"Ne, vi ga nosite u sebi, vi ste pili vodu s vašeg izvora"
"Vi ste bili na izvoru" sjetih se knjige "O herojskim zanosima"
"To je bio Aktaion"
"Zar vi niste on? Zar niste umrli od ljubavi da bi spoznali istinu" upita ga pjesnik
"To si bio ti" iznenada se začu neki ženski glas. Nečujno kao san je u odaju ušla Diana. Luk i streijele na njenom ramenu su sjajile zlatom. Dva velika psa su je pratila u stopu. Meni zastade dah.

"Ti ipak mjenjaš mit" reče joj čovjek koji više nije bio u svećenićkoj odori.
"Aktaion je bio samo tvoj ispit zrelosti" reče mu Diana
"Zar ga nisu rastrgali psi?" upita pjesnik
"To su bile samo njegove misli koje su prešle u istinu o tebi" reče mu Diana.
Čovjek ponovo natoči piće. Diana se nasmješi.

"Ti se nesmiješ mjenjati dragi moj ljubavniče. Ostani vjeran svojoj prirodi da bi sreća bila potpuna. Tvoje ludilo je stvorilo ljepotu ljudskog postojanja. Bez tebe bi još uvijek gorile lomače i ljudi živjeli u tami neznanja".
Tek sada prepoznasmo u čovjeku Boga vina.
"Je li ovo stvarno pravi trenutak za naš susret u četvero" upita Bacchus Dianu
"Zbog trenutka tvoje nepažnje je Giordano morao otići. Za trenutak istinske spoznaje nikad nije prerano" reče Diana
"Giordano je umro da bi mi živjeli" rekoh sjećjući se trga cvijeća, male kavane i Blata.
"On nije umro, spaljeno je samo njegovo tijelo" reče Diana "Zbog toga ga niste mogli prepoznati u Bacchusovoj predstavi.
"Zašto smo danas tu?"
"Da ne završi san"
"Mislite na onaj iz Mrtvih voda?"
"To je bio samo jedan njegov dio"
Bacchus ponovo uzdignu čašu i mi popismo piće.
"Vi živite u svim velikim ljubavima, vi ste utjelovljenje ideje, istina sna"
"Gdje smo bili prije pastira i djevojke"
"U Parizu" reče mi Diana

Nečujno kao što su ušli u naše vrijeme tako su i otišli. To je bio trenutak onog prividnog mira na zadnjoj točki zlatnog reza u meni, trenutak kada stvarno osjetim božje oči i čujem simfoniju univerzuma.

Odaja pored palače i stol u kutu za dvoje. Držali smo se za ruke, a pored nas na stolu su dogorijevale svijeće. Pogled mi se zaustavi na okamenjenoj posluzi. Trenutak prividnog mira pređe u stvarnost. Dinamika se vrati u restoran. Konobar nam donese račun i mi izađosmo na trg ispred palače.

Na istočnom nebu je već jutrilo i mi krenusmo zajedno da otkrijemo svoju istinu o životu.