Postoji, da postoji negdje u dubini svjesti, negdje daleko u maglovitim daljinama duše, negdje visoko na hridima sjećanja, negdje u zagrljaju vječnog vjerovanja, da, tamo u bjeličastom oblaku davnih uvjerenja postoji, iz kristalnih niti osjećanja osjećaja, nevidljivom rukom davno danih obećanja uklesan u uspomene stoji zamak i eone broji. U njemu anđeosko prabiće svjetlosnu dimenziju našeg postojanja kroji. Zidovi su njini satkani od titrajućih struna zvuka, okna, iza kojih ljubav bezvremeno vjekuje, blješte svjetlošću Venerinog zlata, a pjena iznjedrena iz mjehurića sreće vrije na vratima srca, pjenušava kupka izrasla iz klatna našeg unutarnjeg sata. Ta tvrđava u kojoj ljubav nad životom bdije, svjetlosna galija puna neprocjenjivog blaga, galija satkana od snova plovi oceanom drevnih snoviđenja, sidri se u lukama sretnih trenutaka i u srcu svakog zanesenjaka ostavlja svjetlošću satkani anđeoski trag.
S oblacima pleše, s maglovitim velom odijeva godine trenutcima sreće i sanjarima poklanja svjetlosnu dimenziju utkanu u bisernu nisku iznjedrenu iz sedefaste školjke na pješćanom žalu vječnog postojanja. Treperavo zdanje iskri u nedohvatnim visinama ljudske spoznaje, diše strunama vremena, odkucava trenutke kapljicama rijeke bez povratka, budi se ritmom spiralnog svitanja, uranja u sutone vrtnjom zlaćanog vretena, sniva lepršavošću ljubavnog beskraja i zvjezdanim slovima bajku o tajnovitom labirintu kristalnih zrcala, o Anđeoskim dvorima u nama samima, iz trenutka u trenutak iznova piše.
Anđeo čuvar se tracima mjesečeve svjetlosti često spušta u moj san. Sav u bijelom, zlaćane kose i prozirnih krila, na nebeskoj harfi mi svira simfoniju univerzuma i poziva me u svoj svijet. Tada se uistinu nalazim na mostu između znanja i vjerovanja da je Gabrijel uistinu najavio čudo. Anđeosko se biće, satkano od svjetlosnih zraka, mi priča bajku o metaverzumu i ja osjećam da anđeoski svijet nema sličnosti s fizikalnim svijetom, to je svijet izvan vremena i prostora, svijet svijetla od samoga svijetla, samo energija izrasla iz trperavih struna mojih snoviđenja.
Anđeli, vjesnici neba, čuvari zvijezda pod kojima smo rođeni, čuvari naših sudbina su rođeni iz svjetlosti i obučeni su u svijetlo. Njihov otac je Stvoritelj sam, a majka im je Sophia, neumorna stvoriteljica iskreće energije kojom je beživotnoj materiji udahnula dušu, majka svjetlosti koja je napustila daleki eon u kojem samo Anđeli žive i poklonila plavoj planeti život.
Uranjam u metaverzum, anđeoski svijet, tu čudesnu oazu duševnog mira i dok promatram bjelim svijetlom ogrnutu moju priprostu dušu osluškujem svjetlosnu simfoniju mog unutarnjeg svemira. Tražim istinu i kucam na vrata svjesne spoznaje i čujem škripanje neznanja, škripu koja najavljuje otvaranje tih, u dubini moje svijesti, skrivenih vrata iza kojih se u ljubičastoj svjetlosti bezvremena još uvijek, svilenkastim velom sumnje zavijena, krije istina o Anđelima.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/aneoski-dvorac.html