U zagrljaju svjetlosti i tmine, u budnosti nutarnjeg neba duša sniva,

uzdrhatala milovanjem Lunina srebra do dna oceana se spušta,

dodiruje usnule školjke i biserom u usnulom srcu tada biva,

sjajem gordijskog mača reže od strahova tkanja gusta.

 

Budna duša anđeoskim glasom slijedi titraje nebeskoga bila,

budi rapsoda da rapsodijom sanja miluje tek usnulo tijelo,

da bi osjećanjem sreće mir i spokoj u snoviđenje slila,

to božansko Morfejevo, bezglasno, nježno djelo.

 

 

Morfej bdije nad snovima, da svjest na Elizejske livade tad odnesu,

da je puste da cvijetnim stazama, sagom mirišljavih žudnji kroči,

da se tako usnulo zaigrana preda sretna zvjezdanome plesu,

da se sa suncem zaigra otvarajući nutarnjeg neba oči.

 

Usnula svijest u carstvu Boga snova sluti zagrljaj pjeska i pjene,

u labirintu satkanom od sanja svjetlom Ariadninu nit plete,

u oceanskim dubinama je bude mjesečeve mjene,

u središtu čežnji iskri kapljice krvi svete.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com