Krenuh galijom snova ka dalekom otoku da zaustavim umiranje sna. Uronih u čudesnu priču u kojoj susrećem praroditelje, Geju i Uranusa. Oni su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, da se dogodi početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život. 
"Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove rđom i mrljama" govori mi okrutno Karl Sandberg.

Ljubav je jača od smrti, ona pobjeđuje umiranje, ne odustajem, postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i tu još jednom živim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama, u vrtnji vretena mog vremena. Želim se spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti nježnost osjećaja i snagu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema znatiželje, žudnje ni čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
"Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere instrumentima, toliko i toliko za svakoga dok se njima kocka, dok ih se koristi, troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje."
Osjećam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni izrasta iz misli i osjećaja i postaje moj izričaj. Ujedinjujem u sebi legende i mitove, mudrost i znanje.

Slavim alkemijsko vjenčanje Sola i Lune, alegorija ljudskih inteligencija. I više se ne bojim Kronosa, osjećam ga u sebi. Izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje, moje vrijeme, moja ljubav.
"Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica, ničeg drugog do tvojih žednih, kao noć sivih očiju. Nek ljubav traje, nek traje.........."
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum uma i postaje snaga osjećanja osjećaja njenog postojanja u meni. Spiralna dinamika svijesti me vodi ka cilju, slobodna se sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi. Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih ljubav uistinu svijesno spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to Ljubav.