Sjećam se Borhesovih intelektualnih fantazija kojima sam hranila glad za literaturom u kojoj su se zrcalile sanjane dimenzije i paralelnost razina ljudskoga uma.

Otvaram knjigu svih knjiga i u slovnom labirintu satkanom od kristalne niske neprocjenjivog bogatstva svevremena lutam stazama prohujalog vremena. Na ljestvama izgrađenim od bisernih snova se zaustavljam u međuprostoru želja i uranjam u multidimenzionalnost odluke koja mi omogućava da vidim kuglu koja se prelijeva neopisivim bojama svijesti i nepodnošljivom lakoćom bljeska život. U tom vrtlogu ćutim kretanje kao opsjenu koju stvara izmjena događanja.  Kozmos je kristalna kugla koji helixom, spiralnom dinamikom ucrtava sliku duplog ouroborosa, pra zmije koja sama sebi grize rep i prelama se u zrcalu svijesti. Ulazim u svijet iza zrcala uma, u zemlju čudesa u kojoj  je svaka pa i najmanja stvar beskonačan broj stvari. Milijarde milijardi iskrica, milijarde milijardi božjih očiju blješte u meni i oko mene i u svakoj se ogleda cijeli univerzum. U ovom tajanstvenom treptaju oka, zakonom zlatnoga reza pretvorena u milijarde milijardi zlatnih spirala  postajem djelićem svake točke svemira.  Razlomljena svjetlošću koja prolazi kroz prizmu vremena, kroz Kohinor spoznaje moja svjesnost postaje zvjezdani prah, neutrino koji besprostorno leprša razgranatim stazama bezvremena. Istovremeno osjećam valovitost drevnih oceana, kristalnu suzu rose na zrnu pjeska u bespuću pustinje, kapljicu vode u oazi sreće, purpur sumraka i svježinu praskozorja, srebrnastu paučinu u Luninom hramu i otkucavanje vječnosti u središtu Platonije.

 

 

U kristalnoj piramidi duše svijeta osjećam poglede ljudi koji se ogledaju u meni kao što se ja ogledam u njima. Vidim pretakanje zvjezdanih slova u riječi, nastajanje rečenica i čujem smijeh, sreću, tugu, znatiželju, žudnju i čežnju prvog i posljednjeg čovjeka.  Iza jednog umnog retka se niže bujica smislenih i besmislenih tvrdnji, verbalnih zbrka, misaonih sučeljavanja i onda jecaj tišine koji prestaje tražiti smisao jer se našao u njegovom znanju, nepristupačnoj zoni kozmičkih zakona. U Platoniji trenutka se skupilo vrijeme u kristal spoznaje u kojem se ogledaju sve duše koje se svojim šapatom zrcale u svijesti univerzuma. Aleph, ta tajnovita iskra bez početka i kraja, kristalna suza početka u sebi krije sve ispričane priče, u njoj se ogleda svaka misao, svaki osjećaj, svaka zatomljena slutnja, svaka pritajena želja i svi odsanjani i neodsanjani snovi.

 

Ponesena snagom vrtnje nebeskog vretena uranjam u lakoću lepršavih stranica knjige svih knjiga i živim beskonačnost satkanu od paralelnih razina univerzuma uma. Vidim zemlju dobrih ljudi, Arkadiju i bisere posute na putu ka njoj. Koračam slovnim labirintom i osjećam mirise tek procvalog jasmina u vrtu razgranatih staza vremena. Dodiruje me lahor leptirastih krila svijesti, miluju me svilenkasta krila golubice mira koja najavljuje kraj potopa u paralelnom svijetu, u svijetu u kojem naslućujem maglu iznjedrenu iz vječnih optužbi koje se zrcale kao krug osušene zemlje na mjestu gdje je nekad raslo stablo. Knjiga svih knjiga je živuća materija, titrajuće osjećanje osjećaja, simfonija boja, buket mirišljavog cvijeća, šaptava svjetlost spoznaje, tihi romor vlati anđeoske trave sa elizejskih poljana, uzdrhatala čežnja, spiralna dinamika svevremena.

 

U treptaju oka istovremeno vidim svako slovo na svim njenim stranicama i prisjećam se djetinjeg neznanja kada sam se pitala zašto se kada zatvorim knjigu njena slova ne izmješaju. Već onda sam slova doživljavala kao nisku kristala iz koje su izrastale slike koje sam pamtila. Bojala sam se da će te slike nestati kada knjigu sklopim i da se razbježati kao mravi i da ću ih drugi dan morati tražiti. U Alephu, u trenutku beskonačnosti pronađoh odgovor na djetinja pitanja, vidjeh istovremenenost iako ona u svjetlosnoj dimenziji svijesti ne postoji, doživjeh paralenost razina spoznaje koje nema u svakodnevici, spoznah nelinearnost hipertekstualnosti u slovnom labirintu vječnosti, osjetih vrtnju nutarnjeg vretena i sjedinih se sa hipotetičkom spoznajom nedokučivog svemira.

 

 

Osjetih titraje energije koja je stvorila svijet i nas u njemu, vidjeh milijarde milijardi neutrina u dolasku, prolasku i odlasku. Vidjeh lik Wolfganga Paulia, začuh melodiju njegova davnog sna, razumjeh šaputanje o vječnoj ljubavi koju neutrini svojim plesom ostavljaju kao znamen u svakoj točki univerzuma. U slovnom labirintu slova zatitraše pred oknima duše, svako slovo satkano od tisuće anđelčića koji se smiješe i dokazuju da se u svakom djeliću svemira unjedrlio svjetlosno prabiće koje nas sjedinjuje u vječnost beskonačnosti cijeline. Osjetih da se nalazim u anđeoskom labirintu božjeg sna.

http://sretan-trenutak.blogspot.com