Kant je razmišljao o našoj izručenosti vanjskim osjetilima i djelovanju mozga, o našoj urođenoj nemogućnost izravne spoznaje sijeta u kojem živimo. Kakav je vanjski realitet nitko nezna, tvrdio je Kant i to zbog toga što ga nikada ne možemo percipirati izravno, ne možemo ga opažati umom, ni osjećajima. Mi tek vidimo, čujemo, mirišemo ono što naš mozak preradi za nas. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama je njegova misao koja još uvijek nije izgubila na snazi, jer iz zakona zlatnoga reza, iz spiralne dinamike svijesti i moralnog zakona u ljudskoj duši je proizašla spoznaja o svim ostalim kozmičkim zakonima, pa i zakon po kojem opažamo, primjećujemo, upijamo stvarnost.
Postoji li uopće fizikalni realitet? Kant je vjerovao u postojanje fizikalne stvarnosti, kao izvora koji potiče našu percepciju, ali on je već u to vrijeme tvrdio kako je sve što znamo o svijetu oko nas samo interpretacija našeg mozga, da je slika svijeta koju doživljavamo unikatno djelo svakog pojedinog mozga. On u svojoj knjizi "Kritika čistog uma", priznaje da je vrlo sklon vjerovanju u postojanje imaterijalne prabiti, srži svega, ali to postojanje nije dostupno razumskoj spoznaji. Jedna od tih imaterijalnih suština jest ljudska duša. Duša, to čudesno zdanje satkano od kristalnih niti naših sanja spada još uvijek u područje metafizike. Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa sada pokušava razbiti monopol metafizike i kroz zakone proizašle iz kvantne teorije objasniti nastajanje čovjekove svijesti i dokazati postojanje čovjekove slobodne volje. Dok lutam novim, poetično napisanim znanstvenim knjigama, u meni se budi znatiželja, čuđenje i žudnja za istinskom spoznajom. Kada si postavim pitanje, tko sam, od kuda sam došla i kamo želim stići uvijek završim u akademiji ljudskoga uma, u zagrljaju drevne mudrosti i današnje znanosti i spoznam da sam iznjedrena iz duše univerzuma i spiralne dinamike zvjezdanog neba, iz zagrljaja metafizike duše i fizike tijela. 

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije. Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje. Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada. Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon. Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova. U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.