Pradavne, za nas već skoro ne postojeće 387- te godine prije rođenja Krista i njegovog križnog puta ka Maslinovoj gori Platon je osnovao filozofsku školu u Akademovu vrtu, u gaju maslina, u prekrasnom perivoju ljudskih sanja. Tko je bio Akadem, porijeklo njegovog imena nije potpuno razjašnjeno. Neki povjesničari smatraju da je Akadem bio prijašnji vlasnik tog arboretuma znanja, ljubavi i vjerovanja, a drugi vjeruju da je to bile ime legendarnog grčkog junaka, heroja koji je klicao mudru izreku "OTETO PROKLETO" i koristeći njegovo ime Platon je stvorio AKADEMIJU za sticanje istinskog znanja.
Za Atenjane to je zemljište bilo sveto, za čovjeka u čovjeku to je bio oltar poštovanja i vrednovanja znanja, svetište tuđih ideja, čak su ga i ratnici svjetlosti, legendarni Spartanci poštedjeli u vrijeme svojih invazija i pustošenja Atike. Akademija je izvorište znanja, bila jedna od prvih organiziranih škola u povijesti Zapadne civilizacije, a radila je sve do 529- te godine kada ju je bizantski car Justinijan I. dao zatvoriti jer je smatrao da je prijetnja kršćanskoj misli i vjeri. Nije mu još do možđana došlo da je vjera bez razuma slaba, a razum bez vjere ništavan.To je već bilo vrijeme u kojem je napuštana krilatica"intellego ut credam" - "razumijem da bi vjerovao" i nova "credo ut intelegam" - "vjerujem da bi razumio" počela osvajati svijet i misao. Detalji oko ustrojstva Akademije nisu poznati, no u nekim detaljima njeno zdanje i njena duša podsjeća na pitagorejske škole koje je Platon upoznao u vremenu svoga boravka u južnoj Italiji - Magna Greciji. U toj školi trenutka se poučavalo aritmetici, planimetriji, trigonometriji, astronomiji i glazbi, u tom antičkom prostor- vremenu je bilo prisutno titranje nebeskog vretena i odzvanjala je svjetlosna muzika ljudske spoznaje. Na ulazu u taj sveti prostor je pisalo:
"Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!".
Geometrija prostor- vremena je danas jedna od najinteresantnijih oblika znanosti, kozmologije svemira i ljudske duše. Glavni cilj tadašnjeg školovanja u Akademiji je bilo udaljavanje učenika od promjenjivosti pojavnog svijeta, udaljavanje od iluzija stvarnosti, udaljavanje od neznanja i usmjeravanje na bitak, na tumačenje, shvaćanje, razumjevanje općih podataka i zakonitosti, osposobljavanje za ljudskog uma za kritičko i razumsko mišljenje. Za razliku od sofističkih škola, Platonova Akademija nije težila poučavanju u praktičnim stvarima, ona je nastojala širiti prostor- vrijeme ljudskog uma, osvijetljavala je tminu ignorancije, tminu naučenog neznanja. Školovanje u Akademiji je trajalo deset godina, a učenici su sami morali snositi neke troškove održavanja, učenici koji su bili spremni uroniti u zagrljaj znanosti i mudrosti su već onda bili spremni platiti učitelja koji ih je uvodio u multidimenzionalnost uma. Sudionici tog vremena rađanja akademskog znanja su pohađali predavanja, seminare, sudjelovali u misaonom sučeljavanju, podnosili kritike, učili iz njih, a na raspolaganju im je bila knjižnica i znanstveni pribor tog vremena. U Akademiji su se školovali mnogi ugledni intelektualci tog vremena, od kojih je najpoznatiji bio Aristotel, drevni promatrač trenutka u kojem iz sjedinjenja suprotnosti, iz vječne dvojnosti prirode izrasta život.
Slijedim misli drevnog filozofa, sjedinjujem njegovo znanje sa znanjem filozofije današnjice i uranjam u akademiju trenutka, lutam nanogradom spoznaje i uranjam u ovo tajanstveno sada, u tajnovite odaje vremena, u beskraj kristalnog hrama spoznaje i osjećam da se tradicija Platonove Akademije zrcali u svakom umu željnom znanja i vječne mudrosti. Prisjećam se vremena kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam istinitost postojanja u dimenziji sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta svjetlosna dimenzija u kojoj sam do tada samo nesvijesno trajala se otkucajima srca počela uvlačiti u moju dušu. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja. Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike pokušah spoznati snagu uma i ono, znanstveno još ne dokazano, osjetiti u sebi.
Vrijeme, svjetlosno biće, anđeoski dah koji mi vječno šapuće o ljubavi i sreći, o životu skrivenom u strunama svijesti, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka, u zagrljaju hirovitog našeg vremena, Boga. Šapati, ta svjetlosna muzika, iz trena u tren mjenjaju svoju treperavu snagu, iskričave note vjetrom u dušu moju dolaze, melodijom svojom dodiruju Kairosa vagu i s rijekom vremena zauvijek u prošlost odlaze. Život moj blješti tajnovitom bajkom koja u svjetlosnom sjaju tog tajnovitog Boga svoj smisao traži, osjeća svaki duše moje osjećajni vir i u kapljicama svojim zauvijek zrcali srca moga mir. Trenutak do trenutka, svaki treptaj oka iskri nove vremenske staze, osvjetljava duši nove putokaze, uvodi me u nove spoznaje, u nova prikazanja istinitog postojanja u zagrljaju svjetla, u ostvarenju uvijek novih snoviđenja. Iskri biserje iz oceana snova, blješti niska trenutaka koja me u zagrljaju bezvremena sidri, zrcale se sjećanja i uspomene u galeriji duše, dokazuju da istovremenost u svjetlosnom zagrljaju ne postoji, da ne možemo nikada zakoračiti u isti trenutak, nikada se zrcaliti u istoj kapljici te čudesne vode, svjedoče da je sudjelovanje u akademiji trenutka jedini put do željene slobode.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/kola-trenutka-bilo-je-to-ono-davno.html