U zagrljaju praskozorja ušetah bosonoga među vlati trave i osjetih svježinu kristalnih suza noći, osjetih zagrljaj duše i tijela u iskrenju jutarnje rose i disanju cvijeća. Udahnuh miris sa latica još usnulih ruža, pomilovah jasminov san, osluhnuh cvrkut sjenice u već ocvalom jorgovanu i zaronih sretna u novi dan. Tišina ovog predivnog svitanja me zagrlila sunčanom zrakom u kojoj primjetih dva velika uplašena oka. Zastadoh i pružih dlan, iz grma tek naslućivanih pupljaka ljetnih ruža k meni izađe maleno lane, bambi iz Diznijevih priča. Spustih se na travu, osjetih drhtaje njegova srca i mekani jezik na otvorenom dlanu. U pogledu tog prestrašenog bića vidjeh sjenku tuge i suze bola. Kao maleno djete me je pratio travnjakom, preko terase u stan i onda smireno pio mlijeko iz ruke. Par trenutaka kasnije se sklupčao na tepihu, pomilovah njegovo malo tijelo i osjetih kako miran tone u san. Upitah se o čemu li sanjaju tužni Bambiji?