Travnjak prepun znakovlja sreće, poškropljen nebeskim suzama, se širio u nedogled, nestajao je u magličasim daljinama obzora koji se potvrđivao zagrljajem vječnosti i trenutka. U svojoj nježnoj goropadnosti brežuljci svjetlosne planine su probijali sive oblake nepostojanja i gubili se u beskraju koji je objavljivao bezprostornost mjesta utapljanja sna u zbilju. Silueta boginje praskozorja se ogledala u kaplji boje kojom je nevidljiva ruka sudbine odijevala siluetu buđenja. Bajkoslovnost tog trena je ucrtavala nove putanje u evoluciji duše, slagala je krugove kroz koje se probijala zvjezdana staza ka Elizejskim poljanama žuđenih ljepota. Kozmička zmija izronjena iz vrtloženja svevremena se uvlačila u to iznenadno dušozorje i omatajući srce lakoćom svojih titraja odnosila njegov glas u hram razrušen tugovanjem. Vidjeh kako konture tuge i patnje  nestaju u sumaglici odlazeće tmine.  Nebeski orao je prosipao zlaćani prah i budio usnulo sunce na istočnom nebu. Očutih moć izrastajuće sreće, vidjeh širenje krošnje drva spoznaje i začuh nečujnost istine. Oči boje snova pune sunčane svjetlosti zasjaše na horizontu mladoga doba. Pružih ruku i na dlan mi sleti ptica čudesnih boja. Iza spuštenih trepavica osjetih kovitlanje srcozorja i otvorih oči. Zagrljaj odlazeće noći i dolazećeg dana se širio odajom razrušenog hrama na vrhu svijeta. U jednom jedinom trenu vidjeh umiranje starog i rađanje novog svijeta, začuh rušenje planina, urlanje vjetra, urlike poludjelih rijeka i pretakanje vapaja minulog vremena u tišinu duše. Kao Proustov sanjač pokušah osjetiti moć spoznaje tog iznenadnog buđenja u sveprostornosti svevremena. Nebo mi darova zlaćanu hostiju i kap nektara. Progutah sakrament pročišćenja i vidjeh siluetu tuge u odlasku. Ptica čudesnih boja se spustila na uzglavlje između tebe i mene, u osrčje ruže puno mirišljavog ulja koje se slijevalo našim tjelima. Nalazimo li se na međi spajanja svjetova? Jesmo li ušli u vječnost spoznaje,  u treptaj oka u kojem se zrcale paralelne staze univerzuma? šapnuh. Otvorio si oči i ja u njima vidjeh jantarni sjaj Teslinoga svijeta. Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja uranjamo u bezgraničje smrtnicima zabranjenog cvijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u zagrljaju  znanosti i religije koja nas je odgajala. Strah satkan od tuge i patnje je kao magličasti oblak zle kobi nestajao. Snagom ljubavi smo uspijeli pregaziti granicu nedozvoljenih čuvstava, uroniti u čujstvo slobode. Ljubav nas je uzdigla u carstvo bezgriješnih duša, u trinaesti eon, u  svijet vječnog svjetla.

http://umijece-vremena.blogspot.com 

http://umijece-vremena.blogspot.com