Koračam tišinom nebeske rijeke, uzdižem se Jakovljevim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da ljubičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe,

vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te

u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju božjeg oka.

Ti si tu i kada te nema, tu u ljubičastom  snu,

u purpurnom svitanju,

na

dlanu s kojeg se uzdignuh

na ovu putanju ka vječnosti i vječnom

sjedinjenju svitanja i sunoćavanja,

u ljubavi cvijetova i pčela,

vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama breza i suzama neba, u

vječnom nastajanju ljepote, u

neuništivoj snazi koja se

rađa proljećem,

živi ljetom i

vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi,

energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja.

 

Ti si tu i kada te nema, tajno  vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo,

izvoru sjaja i blještavila

ovog plavog oceana po kojem sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim na 

oltaru života.

http://umijece-vremena.blogspot.com