TRZISTE I PLAN (II)

 

 

 

Marx I planiranje

　

Da su vulgarni marksisti pogresno shvatili Marxa najbolje pokazuje slucaj njihova stajalista da je postojanje robne proizvodnje a onda I trzista nuzno inkopatibilno sa socijalistickom organizacijom. Pri tome je u izvjesnom smislu doslo do vulgarizacije Engelsovih navoda iz njegova Anti-Duhringa kao I Marxovih navoda iz Kapitala da je toboze socijalizam drustvo u kojem se ukida robna proizvodnja, trziste I novac a da onda slijedi centralizacija. Odatle su vulgarni socijalisticki ekonomisti zakljucili da je posve jasno da se socijalisticko planiranje bazira na ukidanju robne proizvodnje, trzista I novca, na centralizaciji svih sredstava proizvodnje kao I na centralnoj regulaciji ekonomije. Odatle bismo mogli zakljuciti da Marxovom modelu socijalisticke ekonomije odgovara sistem centralnoplanske komandne ekonomije koji je u historijskom razvoju u Europi postojao u uvjetima ratnog komunizma u Rusiji. Medutim stajalista Marxa su jako daleko od ovih misljenja. U tom smislu valja krenuti od Marxova razumijevanja da planiranje treba shvatiti vise u smislu racionalne duhovne I intelektualnosti djelatnosti covjeka usmjerene prema okolini u kojoj covjek djeluje. Ponekada se planiranje razumijeva racionalnom socijalnom akcijom odnosno socijalnim procesom za donosenje racionalnih odluka a ponekad kao dugorocno misljenje koje odreduje akciju u sadasnjosti. Odatle se shvaca da se planiranjem covjek suprotstavlja stihijskim procesima koji ga okruzuju I nastoji spoznati zakonitosti koje su im imanentne. Na taj nacin planiranje se tretira kao trijumf racionalnog uma nad iracionalnim socijalnim procesima. Medutim takoder postoji jedno jako vazno misljenje Marxa koje je on izrazio u Kapitalu postavljajuci pitanje sto covjeka razlikuje u odnosu recimo na pcelu. Pcela gradis svoje sace prema svome nagonu za razliku od covjeka koji u svim svojim akcijama polazi od vec unaprijed zamisljene ideje svjesno je preoblikujuci I realizirajuci je kroz svoju djelatnost odnosno svoj rad. Time se zapravo postavila definicija covjeka kao svjesnog socijalnog bica koji prije svega svjesno zamislja karakter vlastite zajednice koju on izgraduje I revolucionira kroz dnevnu politicku I revolucionarnu praksu. Medutim je teoretska diskusija o planu I trzistu kao regulativnim mehanizmima koja se razvijala na tlu moderne politicke ekonomije I industrijske sociologije kako na kapitalistickom zapadu tako I na socijalistickom istoku zanemarila taj jako vazan moment Marxova misljenja a taj je da je socijalizam revolucionaran pokret koji dokida postojece stanje spoznajom realnih historijskih I socijalnih procesa koji su u bitnome kapitalisticki na nacin revolucionarnog djelovanja napredne radnicke klase koja se politicki organizira kroz svoju avangardu I koja vodi dnevnu politicku borbu sa drugim socijalnim I politickim snagama. U tom smislu ova diskusija koja se razvila predstavljla je u bitnome izuzetan politicki balast I znacila je ujedno totalnu stagnaciju proleterskog pokreta I na istoku I na zapadu.S druge strane svi su teoreticari kako na zapadu tako I na istoku od 80tih godina proslog stoljeca kada dolazi do izvjesne stagnacije planske privrede krenuli od stajalista da o covjeku mozemo govoriti samo kao o homo oekonomicusu koji cini dominatnu sliku suvremenog covjeka te je tako ta slika covjeka u stvari unificirala svo bogatstvo ljudskih motiva I akcija I sve podredila jednom interesu, interesu profita. Odatle se javljalo zagovaranje stajalista radikalnog liberalizma da trziste treba regulirati ne samo ekonomiju nego I sveukupnu drustvenu reprodukciju. Kriza je planske regulacije dovela do napustanja te ideje u monetarizmu Tacherovice I Regana ili pak u temeljitim pokusajima redefiniranja uloge planiranja u drustvu. To je dovelo do jednog populistickog pokreta na socijalistickom istoku da treba raditi na deplanifikaciji ekonomije I uvodenju trzista odnosno da treba raditi na poboljsanju ekonomskih mehanizama koji su znacili jacanje samostalnosti poduzeca, smanjenje ingerencija centralnih organa uz osuvremenjavanje centralnog planiranja, uvodenje novih matematickih metoda, poboljsanje indikatora pracenja uspjesnosti , da menedzeri moraju donositi odluke prema situaciji na trzistu, da se mora raditi na demokratizaciji unutrasnjih politickih I ekonomskih odnosa, da zaposleni dobiju vece ingerencije u upravljanju. Itd. Medutim su sve ove mjere u Jugoslavenskom slucaju zapravo znacile slom citavog dotadasnjeg poretka I najzad rat sa nesagledivim socijalnim I politickim posljedicama . To je u novim tranzicijskim drustvima znacilo oblikovanje jednog karaktera covjeka koji se danas pokazuje vrlo problematicnom kreaturom. Homo oeconomicus moderne ekonomije jeste konzument koji vrlo pazljivo vaze korisnost I kostanje prije svake kupovine I koji usporeduje stotine cijena prije nego se odluci na kupovinu. On je istovremeno I poduzetnik koji barata posljednjim informacijama citavog trzista I trzista razmjene roba I koji svoje odluke donosi na temelju tih informacija. On je perfektno informiran a iznad svega je racionalan covjek. Sasvim drugaciji je homo politicus ili socioloski covjek koji sebi postavlja moralne I filozofske probleme I koji uz pomoc teoretske analize jeste u odnosu prema realnim ljudima svog svakodnevnog iskustva. U bitnome on je covjek koji polazi od koncepta socijalne relacije kako bi dosao do socijalne akcije. U tom smislu homo politicus liberalizam razumijeva kao nacin misljenja koji je uzdigao individualnu slobodu iznad zahtjeva jednakosti. Isto tako homo politicus vidi i u socijalizmu jedan nacin misljenja koji je uzdigao jednakost iznad zahtjeva slobode. I zato mi vidimo jednu nuznost za rehabilitacijom slobode I jednakosti u suvremenim demokracijama jer su sloboda I jednakost dva momenta demokracije uopce. Jednaka sloboda to je ono sto mi preporucujemo suvremenoj demokraciji. U tom pravcu razmisljajuci jednaka sloboda jeste moment politickog pokreta. Socijalizam kakav je on postojao karakterizirala je jednakost gradana ali je proklamirana sloboda za sve gradane bila prazna deklaracija. Socijalizam je bio uglavnom egalitarizam I uglavnom vladavina neslobode. U tom smislu realni socijalizam podjednako kao I liberalizam , dakle kao konstruktivne politicke ideje vjerojatno pripadaju povijesti.

 

 

 

 zlatan gavrilovic kovac