Osjetiti da tijelo živi u našoj svijesti je proces inicijacije u više sfere postojanja, u paralelne razine univerzuma uma, u vrtlog kristalnog vretena vječnosti. Doživjeti tijelo kao lepršavu kuglu u kojoj titra energija i sjedinjuje se u zagrljaj s materijom, u zagrljaj iz kojeg izranjaju kristali našeg misaono- osjetilno- osjećajnog svemira je spoznaja ljubičastog praskozorja samosvijesti. Stvaranje misaonih slika, vizualizacija tog procesa je jedan od najboljih puteva ka spoznaji mnogodimenzionalnosti kozmosa uma. Otac, sin i duh sveti, Sveto Trojstvo je nedodirljiva istina u koju jednostavno vjerujemo.
Trojstvo u nama živi, treba ga oživjeti, pokloniti mu lica i s njima stupiti u nutarnji dijalog. Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato kada pišem o doživljavanju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja u božjem snu služim se izričajem osjećanja osjećaja.
Kad se na horizontu suton zlati, a srca dva na obali oceana snova u koroti osame stoje, Eterina nježna snaga ublažuje tugu koja lebdi nad njihovim dušama. Čovjek tada osluškuje drevnim ogrtačem tijela, treperi ljepotom lelujavih dodira i čuje sve ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova.
Dva kaleža puna skupljenog života na litici svijesti stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem čekaju da ljubav u njima procvijeta, da alkemijski treptaj oka život ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, u kaležu se zrcali jedna želja davna. A onda se vjetrovi ostvarenja jave, vrulja krvi vrije davnim bolom u smiraju toga teškog dana, a na zapadnom nebu večernjica sajem svojim poziva u noć u kojoj samo sreća i ljubav trenutke broje. Poludjelo srce uranja u tamu, boreći se s virovima što ga ka dnu vuku. Zalutala galija s jedrima od mjesečeve svile, mu u ovom sudbonosnom trenu spas nudi. Na horizontu jedna žena stoji, suton je zavjesom svojom grli, kiti je zvijezdanim prahom, kadenom je zlatnom u oceanu snova sidri, da se u strahovima svojim ne izgubi. Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji sreće, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju nose, slijede srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da kožom rijeke zvukova poteku, da se srca dva sjedine u kaležu jednom. Ne, neću bacat biserje pred svinje, pomisli još uvijek snena žena, ovdje se samo snaga uma traži, zamućuje izvor koji tirajima svojim, već eonima, moje srce draži. Nemiru njenom i vjetar se smiješi, zaustavlja buru, smiruje tuge val da besmisleno ne razori ovaj čudesni srca bal. Sretna duša, predaje se srca svoga vlasti, odjeva haljinu od duginih boja, blješti sretna od ljubavne slasti i priznaje sebi, srcu i drugima, sve je bila samo igra poljuljane časti.
Nad horizontom svitanje rudi, srca skidaju korote znak, misli donose ljubavi sjeme, sunce osjećanja se kupa u očima snenim, pogled iskri lijepim sjećanjima, u kaležu sreće se dva trojstva sjedinjuju u dvojstvo. U biverzumu snova tijelo tijelu dodirima nježnim priča ljubavnu baladu, a oživjeli život anđeoskim glasom dušama snenim samo ljubav nudi.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Izlog snova" str, 37.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
http://sretan-trenutak.blogspot.com
bglavac
edin.kecanovic
