Trojstvo u nama živi, tri  često ne otvorene bisernice, tri svojstva nutrine. Postanimo roniocima na perle, oživimo ih,  poklonimo im lica, darujmo im glas i stupimo s njima u  nutarnji dijalog.  Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato kada pišem o doživljavanju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja u božjem snu služim se izričajem osjećanja osjećaja.

Kad se na horizontu suton zlati, dva srca pobjegla iz oluja ruža, u koroti osame na obali oceana snova stoje, Rusalka ih u svoje carstvo zove, Eterina nježna snaga ublažuje tugu, a Pele vatrom srca tijela u vatru žudnje pretvara. Ljepota nutrine iskri drevnim ogrtačem tijela, treperi dodirima i čuje sve ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova. Dva kaleža puna skupljenog života na litici svijesti stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem čekaju da ljubav u njima procvijeta, da alkemijski treptaj oka život ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, u peharu sanja se zrcali jedna želja davna. A onda se vjetrovi sumnje jave. U smiraju toga teškog dana, vrulja krvi još uvijek vrije davnim bolom. Sa zapadnog neba ih večernjica poziva u noć. Dva poludjela srca uranjaju u tamu, boreći se s virovima što ih ka dnu vuku, traže svoju mirnu luku. Zalutala galija s jedrima od mjesečeve svile im spas nudi. Suton ih zavjesom svojom grli, kiti zvijezdanim prahom, kadenom ih zlatnom u oceanu snova sidri, da se ponovo ne izgube u tužnim sjećanjima. Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju nose, slijede srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da kožom rijeke zvukova poteku, da se srca dva sjedine u jedno. Ne, neću bacat biserje pred svinje, pomisli još uvijek snena žena. Ovdje se samo snaga uma traži, pomisli čovjek na obzoru svijesti, a  misao zamućuje izvor koji tirajima svojim, već eonima, moje srce draži. Vjetar im se smiješi, zaustavlja buru, smiruje valove tuge da besmisleno ne razori smisao toga trena. Sretne  duše odjevaju haljine od duginih boja, blješte ognjilom strasti, priznaju sebi, srcu i drugima, sve je bila samo igra poljuljane časti. Nad horizontom svitanje rudi, srca skidaju znak korote, misli se pretaču u sjeme ljubavi, sunce osjećanja se kupa u očima snenim, pogled iskri lijepim sjećanjima, u kaležu sreće se dva trojstva sjedinjuju u dvojstvo. U biverzumu snova tijelo tijelu dodirima nježnim priča ljubavnu baladu, a oživjeli život anđeoskim glasom dušama snenim samo ljubav nudi.

http://umijece-vremena.blogspot.com