Tri Gracije, svjetlost, milovidnost i radost utjelovljene u ozračje ljubavi, sjedinjene u misaonu sliku čuvarice nutarnjeg hrama me, kristalnim mostom satkanim od spektra duginih boja, odnose ka zamku spoznaje. U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih, na vrhu svjetlosne planine osluškujem lepet Pegazovih krila. Sazvježđe mog unutarnjeg neba blješti zagrljajem misli i osjećaja iznjedrenih iz šaputave svjetlosti prohujalog vremena. Kada nad jezerom na Helikonu zatutnji oluja i zabljesnu, Pegazom donesene, munje tada osjetim miris zlata, tamjana i mirte, zagrljaj duše i materije i ćutim rađanje novih osjećanja. Na zvjezdanim stazama moga malog univerzuma se odvija rat svjetova, sukobljavaju se znanje i vjerovanje žudnjom za novim spoznajama. Osjetiti osjećanje osjećaja straha, usamljenosti i žrtvovanja je pokora koju je teško opisati, teško ju je pretvoriti u stih, darovati joj pjesmu, oslikati je, opjevati. Žrtvovanje je ružna riječ, tužan čin kojim su bogovi u drevnim vremenima iskazivali svoju moć.
Jesu li to uistinu činili Bogovi, ili su to samo izmišljene priče čovjeka koji se iz svog neznanja bojao osvete neba? Andromeda je bila žrtvovana da spasi grad, kraljevstvo, tuđe živote. Kako li se osjećala djevojka okovana na hridi pored oceana snova? Kojim titrajima je plakalo njeno srce osluškujući šum valova i zavijanje proždrljive nemani? U tom dalekom danu sudbine je smrt visila na dlanovima neba bez zvjezdanih staza ka bezvremenu. Tiho umiranje u uraganu tamne energije bezviježđa je bila njena kob. More je ključalo bijesom, šumilo jecajima duše oceana i iznjedrilo neman. Bog vjetra darova Perzeju lahor ljubavi i spusti ga na hrid. Strah, užasan strah se osjetio u kriku žrtvovane djevojke, a onda je zavladala tišina, morske orgulje zasviraše odu ljubavi, Perzej zagrli Andromedu, Uranija, muza zvjezdane poezije posla Pegaza da ih odnese u vječnost. Atena, boginja mudrosti im darova vatru kojom u tamnom dijelu beskraja zapališe oči neba. Taj svjetlosni zagrljaj iznjedren iz sjedinjenja mudrosti i ljubavi već tisućljećima, zalutalim noćnim putnicima, osvijetljava staze i poziva ih da nikada ne odustanu, da nikada ne prestanu vjerovati, da uvijek u tmini postoji tračak nadanja koji će ih izvesti na put spasenja.
Pegaz, Casiopeia, Andromeda, trojstvo beskraja našeg nutarnjeg neba se krije u mislima kojima jezdimo ka sazviježđu pod kojim smo rođeni. Lebdeći tako u ekliptici našeg svemira mi postajemo svijesni koliko je širok čovjekov unutarnji svijet. Tvoja duša, sjenka moje duše, moja duša sjenka tvoje, jedna drugoj se klanjaju zagrljajem vječnosti i dodirima neba i oceana, iz labirinta kristalne spoznaje spiralnom dinamikom svijesti progone suze u bezdan neznanja. Bezvremeni ples zvijezda na Platonovom nebu spoznaje, na horizintu svijesti, smrt pretvara u igru svjetlosti i sjenki.
Tri sazviježđa sjedinjena kozmičkim poljubcem u naše nutarnje trojstvo, lepetom Pegazovih krila, postaje vrtlog nebeskog vretena, dinamika zlaćane spirale, ideja, zvijezda koja nas izvodi iz tamnog tunela neznanja u ekliptiku sunčane svjetlosti i na nutarnjem nebu ostavlja siluetu svog sazvježđa, zlaćanim slovima ispisanu odu vječnih sanjara ljubavi i života.
bglavac
edin.kecanovic
