"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",

reče Montaigne, prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela.

Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati. Za tu je novonastajuću sliku čovjeka presudan onaj "djelić" njegova tijela koji nazivamo mozak.

Otkrivajući sve više složenost rada mozga, njegovu svrhovitu umreženost stičemo nova saznanja i polako spoznajemo Deskartesovu i svoju stoljetnu zabludu.

Čovjeku, koji još uvijek živi u zabludi, nametnutog mu, dualizma,  traži pomoć od kineziterapeuta nesudjelujući svjesno u procesu svog ozdravljenja. Izgubivši povjerenje u svoje tijelo, on ne uspostavlja više svjesnu vezu s onim dijelom u kojem su se pojavili bolovi i vjeruje da mu čini dobro kada ga mirovanjem oslobađa od bolnih pokreta.

Tom čovjeku, koji se u svojoj patnji odvojio od svoga tijela, koji je zaboravio sanjati život, želim ponuditi trenutke u kojima će spoznavajući tragove svojih pokreta osjetiti lakoću kretanja i vratiti se svakodnevici.

Pišući ove retke služim se očima tijela, duše i materije i pokušavam osmisliti čudesni prostor našega stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice.

Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost.

Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja kod  svakodnevnih aktivnosti, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i duše, i veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu spoznala sam da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja.

U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija.

Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja.

Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za vođom koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama. Konačni cilj ove knjige je uvjeriti tog čovjeka da je sposoban snagom svoga uma spoznati procese samoosjetilnosti i samosjećajnosti, razviti samorazumjevanje i samosvjest, s kojima će onda sam otkrivati i rješavati svoje probleme. 

Najnovija metoda u kineziterapiji se razvila iz principa dinamičke samoorganizacije pokreta.

Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi koji bi se trebali samostalno organizirati koristeći vlastiti ritam i dinamiku pokreta.

Odabir, primjena i spajanje starih i novih tehnika kineziterepije mora biti za svakoga pojedinog pacijenta točno i ciljano odabrana, mora biti prilagođena njegovom načinu mišljenja i njegovim spoznajnim mogućnostima. Tek spoznavši važnost svog aktivnog sudjelovanja u terapiji pacijent sudjeluje u njoj cijelim svojim bićem.

Promatram bolesnika i njegovu nesposobnost da bol osjeti na mjestu njenog izvora. Izgubivši zbog boli osobni ritam i dinamiku pokreta, on više nije u stanju osjetiti tijelo, još manje spoznati ono životno u sebi i svijetu oko sebe, nego osjeća samo bol, koju na početku pokušava pokretom zaobići, a kada to više nije moguće prestaje se pokretati i čini mu se da je pobijedio bol ne spoznajući da joj se prepustio. Jedino što mogu učiniti u takvoj situaciji je da mu pomognem pronaći osobni ritam i dinamiku.

Često spajam tehnike i prilagođavam ih njegovom načinu kretanja. Zajedno upoređujemo njegov, navikom, usvojeni pokret, sa mojim, za njega preinačenim.

Nikada ne naređujem već omogućujem potrebno vrijeme u kojem će on spoznati svoj ritam i iz njega krenuti u promjenu pokreta. Tek tada ga može svjesno sam izvesti. Bolovi se obično smanjuju. Testovima, kojima na kraju terapije mjerimo uspjeh, ukazujem na preostale nedostatke. Naposljetku dajem i upute za daljnji tok samoterapije.

Pri posljednjem rukovanju, lica punog zahvalnosti, pacijent najčešće kaže: "Nadam se, da smo ovo konačno riješili".

A ja znam da će, kod većine, vanjske vidljive promjene potrajati još neko vrijeme, a onda, potisnute dugotrajnim navikama, pasti u zaborav.

"Ja", "moje tijelo" i "svijet u kojemu živim", vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:

Što je to," ja";

Što je to "moje tijelo";

Što to čini «svijet u kojemu živim»?

Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva.

Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja povezujemo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine, koju upotrebljavamo ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu koje posjedujemo.

Mi jednostavno govorimo:

Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem.

To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo.

Sigurni u svoje postojanje u tijelu i svijetu koji nas okružuje nerazmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje. /o tom posredniku sam pisala u posebnom poglavlju "Naš utjelovljeni um"/

Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima.Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, mirišemo, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet  postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da postoji samo izvan nas.

Osim našega misaonog svijeta i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela.

Tijelo preko vanjskih osjetila-- kože, očiju, ušiju, nosa i jezika-- kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezan s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjećajnost.

Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć egoističnog "Ja", onog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu.

U zadnje vrijeme se, u ogromnim količinama, pojavljuju prekrasno dizajnirane knjige o trendovima na području gimnastike, fitnessa i body-buildinga. Na sajmu taštine gomilaju se novi nazivi općih sklonosti koje nam stižu s Istoka i Zapada, a Europa prihvaća, zdušno konzumira, neko se vrijeme oduševljava; oduševljava - do nove opće sklonosti.

Ovom knjigom želim podsjetiti Europejca, da je on dio njene kulture, civilizacije i filozofije. Želim mu napomenuti, da je rođenjem u koljevci znanosti postao njen sastavni dio i sudionik u njenom razvoju.

Misaono promatranje, kako sam ga ja doživjela, poistovjećujem s kontemplacijom koja vuče svoje porijeklo iz vremena Antike.

Upotrebljavano potom u katoličanstvu postalo je duhovnom gimnastikom, sredstvom pronalaženja vječnog mira u sebi, most na kojem se sretao Bog, ostvarivala sigurnost vječnog života.

Zapadnjačka filozofija i religija su više od 2000 godina rasle zajedno ispreplitale se i odvajale. Misao, ta osnovna vodilja nastajanja jedne civilizacije i njene kulture je nastala u ljudskoj glavi.

Uzorci i jezik se mjenjaju u vremenu, koje čovjek svojim postojanjem stvara, i postaju njegove misli, misaoni kapital koji on, misleći, uvećava.

Moju ordinaciju nazivam trgovinom snova jer želim osvjestiti materiju našeg uma iz kojeg izrasta naš život i vječnim trojstvom svakodnevice osmisliti molitvu u nama, misao pretvoriti u stvaralačku snagu, pokret koji će stvarno ujediniti naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo.

Ljepota ljudskog pokreta proizlazi iz skladnog djelovanja njegovog uma, tijela i pokreta ujedinjenim s harmonijom univerzuma u kojem se čovjek u svojoj cjelini pokazuje.

[1] Michel de Montaigne, francuski filozof koji je svojim esejima ostavio svjedočanstvo jednog uma koji je bio ispred svog vremena.

[2]  Rene Descartes, francuski filozof, "Cogito ergo sum", "Mislim dakle postojim" njegova definicija čovjeka koja je odvojila dušu od tijela i bila osnova dualizmu koji još uvijek utječe na naše poimanje čovjeka.

[3] vidi poglavlje "Utjelovljeni um"