Prisjećam se Dadaista sa početka prošlog stoljeća, njihove vizije žive u nama i one bi trebale postati naša stvarnost, trebali bi pokušati iscrtati nova slova, zvjezdana slova kojima bi napisali novi manifest vrijednostima, novi manifest životu. Dada znači početak novog vremena, znači otvaranje vrata bezvremena. Počnimo tamo gdje su oni bili zaustavljeni. Danas se malo nas sjeća njihovog manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli svijet. Što znači riječ Dada? Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret, označava buđenje, svitanje, rađanje, snoviđenje.
Dada trenutka, Dada univerzuma, Dada galaksija, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije, Dada kapitalizma, Dada slikara, Dada pjesnika koji su o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada nisu stvorili. Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost.
Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.
Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je tajnoviti osmijeh Leonardove stoljetne dame, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, najčudesniji cvijet satkan od boja sna, najsuptilnija muzika duše, najljepša poezija napisana srcem. Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.
Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budha-d, Dalai Lama-a, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.
Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela Pompeja, potvrdila se poslije potresa u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo. Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim malim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca, zar smo zaboravili gledati srcem, šaptati dušom, govoriti tišinom. Zašto se nije probudila poslije 11. septembra u New Yorku, pa neka se probudi danas u ovom ovdje i ovom sada.
Ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ponekad spoznam da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, pravimo se pametni, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane. Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Vratimo se u koljevku jezika, vratimo se materinjem jeziku jer on je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, gesta kojom možemo bez riječi i jezika osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti, želim anđeosko- vilinske, lepršave riječi kojima bih mogla nacrtati miris ovog jutra, obojati osjećaj koji se u meni iskri ovim svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu, želim riječi kojima bih omirisala ljepotu majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova i njima širila toplinu krvi, riječi koje bi sjajile dobrotom čovjeka u čovjeku.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
bglavac
edin.kecanovic
