Pričali su mi o plavetnilu neba,

o sunčanom podnevu,

o kaosu ljubavi i želja,

o trenutku straha,

u kojem poželjeh

pozdraviti svijet.

Željeli su Dianu

boginju lova i mjesečeva sjaja,

a dobili su ružno pače

malo modro klupko

i trenutak tišine, ubitačne tišine.

Željeli su mi pokloniti ljubav

a ja neznadoh udahuti život,

željeli su mi pokloniti budućnost,

a ja već onda zaustavih vrijeme

pretvorih ga, u trenutak,

u strah, u rat zemlje i neba,

u borbu njihovu i moju

za prvim vriskom

za ostvarenjem sna.

Pričali su mi o drami rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. Još uvijek osjećam u sebi one lepršave osjećaje u kojima sam odrastala i postajala nestašan leptirić koji je letio rajskim poljana djetinjstva. A danas desetljeća kasnije se pitam: Što sam, tko sam ja? Odgovor pronalazim u izričaju čudesne pjesnikinje trenutka.

 

 

Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.

Gdje je gnijezdo mojih praotaca?

iz čijeg sam krila poletjala

na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest,

vidim cijeli jedan život,

milione života kao na dlanu.

Neznana i znana lica,

stranca na vratima svijesti,

tuđe djedove,

a možda su mogli biti moji,

možda su ipak moji

svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

Svi kao saliveni poslušno se nose

dok ne dotraju i slično požutjelom listu

nekad prekrasne breze

postane prah iz kojeg je satkan,

sičušna struna koja zauvijek nevidljiva

treperi u vjetru života.

Nisam mogla birati

ne, nisam birala, ali se ne žalim.

Mogla sam biti manje poseban slučaj.

Mrav iz mravinjaka,

pčela iz zujećeg roja,

samo djelić pejsaža kidan vjetrom.

Netko mnogo manje sretan,

odgajan za krzno ili vunu,

za praznični sto,

mogla sam biti nešto što pliva

u beskrajnom oceanu,

nešto što se pračaka u planinskom potoku

ili treperi ispod povečala.

Drvo uraslo u zemlju,

kome se približava požar.

Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja, kapljica u oceanu snova, titrajuća struna u zagrljaju duše univerzuma? Tko se krije u mom postojanju? Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja i znatiželje u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako. Svjetlosni zagrljaj duše i poezije, sjedinjene misli, isprepletena čudesna snaga pjesnikinje i mojih stihova iz vremena koje nazivam olujom ruža.  Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije. Wislawa je moderna Šeherezada koja svojom poezijom priča priče i pomaže mi da pobjedim bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com  

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27034