Iluzija ili stvarnost, dva lica skrivena u crtež umjetnikova sna, mlada žena ili starica?
Što sam, tko sam ja?
Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je bilo gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom?
Promatram povijest,
cijeli jedan život, milioni života kao na dlanu
Neznana i znana lica, stranac na vratima svijesti, tuđi djedovi
a možda su mogli biti moji,
možda su ipak moji
svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Svi smo mi iz istog gnijezda?
Tko sam ja?
U garderobi prirode mnoštvo kostima.
Kostim pauka, galeba, poljskog miša.
Svaki kao saliveni poslušno se nosi
dok ne dotraje i slično požutjelom listu prekrasne breze
postane prah iz kojeg je satkan,
sičušna struna koja zauvijek, nevidljiva treperi u vjetru života.
Nismo mogli birati
ni ja nisam birala, ali se ne žalim.
Mogla sam biti manje poseban slučaj.
Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,
samo djelić pejsaža kidan vetrom.
Netko mnogo manje sretan,
odgajan za krzno,
za praznični sto,
ili nešto sto pliva ispod povečala.
Drvo uraslo u zemlju,
kome se približava požar.
Stabljika gažena
slijedom neshvatljivih događaja.
Tko se krije u mom postojanju?
Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris ljeta.
Očekujem listopad, mjesec smirenja, moja nedjeljivost od rođendana.
Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće.
Jutros slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.
Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna.
Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u ovom plavićastom svitanju.
Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se srpanj vlatima trave, makovima tim čudesnim kukoljem na u žitu i sitnim cvjetićima karanfila čije latice kao balončići lete pred mojim prozorom.
"Od kuda ovo čudesno cvijeće u mom vrtu?" pomislih još snena.
Diana, boginja lova i mjeseca mi se smiješi iz kristalne kugle mog života.
"Koliko legendi se krije u tvom postojanju?"
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi."
"Ljubav je moto tvog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?"
"Oni su znak čežnje za njom."
Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.
Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.
Jutros je Diana prosula oči ljubavi u pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka.
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ono što sam - ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo,
neko sasvim drugi.
Bolje je ovako.
Sjedinjene misli, duhovnost Vajranova, isprepletena poezija pjesnikinje Wislawe Szymborske i megabablek- Dinaje.
Wislawa Szymborska, njena misaonost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja nehotice vidim sebe i svijet uvijek drugačije.
Pjesnikinja mi govori da su riječi tek simboli, riječi su zrcalo duše onog tko ih izgovara, a svaka nova riječ obogaćuje jezik, tu čudesnu riznicu ljudskoga života.
Bableki?
Do jučer glupa riječ, riječ koja je zrcalila jadnost čovjekove nesposobnosti da sudjeluje u okrutnosti života, budila u meni sliku iluzornosti života, iluziju koja nestaje kao mjehurići sapunice, jutros dobi novo značenje.
Tvrdoglavost i jednoumlje vodi u slijepu ulicu ne postojanja. Pa neka budu BABLEKI, ali neka budu bez oooooo0000000000oooooooo, neka budu pjenušava kupka radosti koju eto jutros osjetih u prvom Magicus krštenju.
Wislawa mi uvijek pomaže da pobjedim moju bespomoćnost u ovom globaliziranom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi poručuje da je život doista jednostavan i lijep.
Megabablek- Dinaja.
bglavac
edin.kecanovic
