TITUS LUCRETIUS CARUS

dr. zlatan gavrilovic kovac

Prvi prijevod djela Titusa Carusa De rerum natura ili O prirodi na hrvatski jezik objavljen je 1938 godine u prevodu I tumačenjima Marka Tepeša I otada Hrvati imaju svoj prijevod koji je po svim faktorima jedini dosada najkompletniji prijevod Carusa na hrvatski jezik. Zapadni kulturni narodi prijevode ovoga djela imali su relativno rano. Talijani, Francuzi, Nijemci, Englezi kod kojih se Carus čita I naučava već u srednjim školama dakle imaju taj prijevod još od davnijeh dana. Međutim je kod Slavenskih naroda drugačije I mogli bismo reći da kod njih nema adekvatnoga prijevoda do možda početka dvadesetoga stoljeća. Pored svega ostaloga taj slučaj sa Carusom ali I sa mnogim drugim piscima I filozofima jeste razlogom znatnoga zaostajanja ovih naroda u prosvjetnome , kulturnome I edukativnome smislu odakle nam biva ponešto jasnija ta tendencija osiromašivanja kulturnoga I duhovnoga napretka u Slavena. Želeći da sazna kakovo je stanje u tome pogledu kod Slavena navedeni prevodilac Marko Tepeš obratio se 1934 godine pismom na slavenske akademije I to rusku, poljsku, češku I bugarsku sa kojima smo mi tradicionalno bili u jako finim odnosima s molbom da mu jave imaju li na svome jeziku prevod Lukrecijeva djela I to od koga, kada I gdje je izdan. Prema ovim podacima u Bugara prijevod toga pjesnika u cijelosti do tih kasnih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća nije postojao, Poljaci su imali prijevode Lukrecija od A. Krokiewicza iz 1924 godine ali uglavnom u prozi a ne u stihu, Česi do tih godina nisu imali ništa osim nekoliko odlomaka iz I,II i nešto iz III pjevanja, svega 436 stihova što ih je preveo Josef Kolar a tiskani su u jednom srednjoškolskom izvještaju za godinu 32/33, Rusi ga imaju u više izdanja: prvo jako loše iz godine 1876 u prozi od Klevanova, drugo iz godine 1904 I treće iz 1914 od Račinskog u Moskvi. Oba su ova izdanja bila razgrabljena tako da se dugo Lukrecije nije mogao dobiti u knjižarama. Četvrto izdanje uslijedilo je 1934 godine a izdala ga je Ruska Akademija u prijevodu Petrovskoga a danas je stanje stvari takovo da nije moguća gotovo nikakova filozofska naobrazba bez poznavanja djela ovoga rimskoga pjesnika. č djela De rerum natura imao je ispred sebe dakle jako zahtjevnu zadaču I to u htijenju svome osobnome kao I nekolicine njegovih kolega da niti Hrvatski narod ne bi smio zaostajati za drugim kulturnim narodima u prijevodu Lukrecija pa je prionuo uz rad I nakon punih sedam godina prijevod je ugledao svijetlost dana kako rekosmo 1938 godine u izdanju Tipografije u Zagrebu. Isto tako od tada je moguće ovu knjigu pronači I u biblioteci psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu kao jedno poučno štivo koje je nadahnjivalo pacijente ove bolnice I to možda generacijama. Jedan takav primjerak ima I autor ovih redaka. Međutim valja nam rijeti da niti nekoji drugi jako važni poslovi također nijesu bili dovršeni mada Hrvatska Akademija imaše dužnosti u tome pogledu, nekoji takoreći domaći poslovi koji su svakako bili preči nego što je prijevod Titusa Lucretiusa Carusa. Svakako jeste istina da je prevod o kojem je riječ važan sa stajališta znanstvene spoznaje I općene duhovne svijesti naroda ali takoder je pred našu Akademiju tijeh godina a također se čini I danas od velike važnosti bio I posao sakupljanja dokumenata naše duševne kulture I kulture naših naroda kod kojih nalazimo također ne mnoge analogije I znakove I sporadične izraze kao I kod starih europskih filozofa. U našoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, anegdotama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama I sentecijama može se nači bez ikakove natege posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je I inače posve razumljivo kada uzmemo na um da je komparativna literarna historija I etnografija otkrila neke temeljne analognosti u tvorevinama fantazije I intelekta gotovo u sviju a napose takozvanih indoeuropskih narodnih skupina. Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Juznih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzimlje da su iz orijentalnoga blaga u naše narodno presađeni. Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta I raznih prirodnih pojava. I u umjetnoj poeziji nalazimo tragova I spomenika te narodne filozofije. U Ribanju I ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kosmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih momenata s mitologijom antičkih I ostalih naroda a sve u ovome smjeru. Zbog toga nam je kazati da bogat dosadanji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrasnjemu pogledu toliko upotpunjen I povezan da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta upotrijebiti za studije naše nacionalne duše I to upravo u smijeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe I nepripravljene sinteze počekat će po svemu sudeći ovakovi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače.

Hrvatski prevodilac I tuma

Cijeli tekst pročitajte ovdje: