Na čelu mu se zrcalila istina donešena vjetrom iz daleke prerije, sa isušenog travnjaka stepskih širina. Miris stručaka umirućih vlati je iznjedrio suzu u kojoj se ogledala legenda o plemenu ptica. Mjesec je odlazio s njegova uzglavlja ostavljajući svoj srebreni trag čuvarici Lunina hrama. U prizmi na licu vremena se san prelamo u zbilju. On otvori oči i na oltaru jutrenja vidje bijelu ružu i titravu svijeću. Nju je vidio tek kasnije. Zasjala je njena silueta u zraci probuđenog sunca. On je vidje istu onakvu kakvu ju je u davnom svitanju po prvi put ugledao ratnik iz plemena ptica. Osluhnuo je tišinu i čuo glas ljubavi.
Dolazim suncem koje miluje praskozorje, dolazim zbog osmijeha neba, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom. Zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene  darove sretnog buđenja.
Zadivljen ukazanjem on je promatrao mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu vječnosti. Omamljen miomirisom jave šapnu:
Budim se zbog tajanstvenog svemira i tajne vremena, te daleke vječnosti skupljene u naše ovdje i sada. Osjećam kako me ljubav dodiruje svojim nježnim titrajima i opominje da ulicama prolaze bezimene siluete ljudske dobrote, da se na trgovima čuje jecaj njihove tišine, da u parkovima ptice pjevaju srcu  istine o srećozorjima, o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u oblaku sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni titraj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, tankoćutnost puna sjećanja, misli i osjećaja. Uranjam u budnost da nebo ne postane krletka dušama, nego ostane slijetalište čarobnosti  poslije čudesnosti  života. Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim jutrenjem i pjeva zornicu životu. To je bila duša istine. Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug  postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje obličje  se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav i istinu života!

http://umijece-vremena.blodspot.com/